Monasi manastira Grigorijata sa Svete Gore snažno su se usprotivili predlogu patrijarha Vartolomeja i Carigradske patrijaršije, u godišnjem izdanju publikacije "Orthodoxos Typos", detaljno obrazlažući ključne razlike između pravoslavne i katoličke proslave Vaskrsa, koje čuvaju veru i svetootačko predanje.
Jesen ove godine u pravoslavnom svetu obeležila je velika polemika o jednoj, naizgled plemenitoj, ali duboko uznemirujućoj ideji. Carigradski patrijarh Vartolomej predložio je da pravoslavni i katolici, počevši od naredne godine kada se Vaskrsi kalendarski podudaraju, zajednički proslave ovaj najradosniji hrišćanski praznik.
U saopštenju Sinoda arhijereja Carigradske patrijaršije, objavljenom 3. septembra 2024. godine, navedeno je: „Jednoglasno se izražava želja da zajedničko praznovanje Vaskrsa Istočnog i Zapadnog hrišćanstva sledeće godine ne bude samo srećna slučajnost, već početak uspostavljanja zajedničkog datuma za svake godine, u skladu sa Pashalijom naše pravoslavne crkve.“
Printscreen/Youtube/МИР ПРИКЛЮЧЕНИЙ
I dok neki ovu inicijativu vide kao korak ka hrišćanskom jedinstvu, drugi u njoj prepoznaju ozbiljnu opasnost po pravoslavnu veru i tradiciju.
Teolozi, arhijereji, monaštvo i sveštenstvo našli su se u živoj debati. Dok jedni mudro ćute, drugi su se otvoreno usprotivili, ukazujući na to da bi zajednička proslava Vaskrsa sa katolicima predstavljala odstupanje od svetootačkog predanja i učenja samog Hrista. Ruski arhijereji odbijaju čak i razmatranje ove ideje, dok su grčki crkveni krugovi izrazili duboku uznemirenost. Dvojica vladika Srpske pravoslavne crkve već su javno izrazila stav protiv ovakvog predloga.
Printscreen/Youtube/МИР ПРИКЛЮЧЕНИЙ
Posebno snažno odjeknule su reči monaha manastira Grigorijata sa Svete Gore, koji su pre nekoliko dana, u godišnjem izdanju ove svetinje pod nazivom Orthodoxos Typos, odbacili ideju patrijarha Vartolomeja i Carigradske patrijaršije, pod čijim su okriljem. Njihovo obrazloženje osvetljava ključne razlike između pravoslavne i katoličke proslave Vaskrsa:
„Pitanje zajedničkog praznovanja Vaskrsa pravoslavnih i nepravoslavnih hrišćana ima brojne aspekte – teološke, društvene i komercijalne“, navode monasi Grigorijata u svojoj godišnjoj publikaciji, te nastavljaju: “Međutim, ovde se fokusiramo na teološku dimenziju koja opravdava zabrinutost vernika. Ova dimenzija se odnosi na vernost odlukama Prvog vaseljenskog sabora (325. godine), koje nalažu:
1. „Ne praznovati zajedno sa Judejcima.“
2. „Ne praznovati pre prolećne ravnodnevnice.“
Oci Sabora u Nikeji odlučili su, iz duboko teoloških razloga, da Vaskrs treba da se slavi posle prolećne ravnodnevnice, nakon punog meseca koji sledi, i obavezno u nedelju.
Osnovna svrha ovih odredbi jeste da se obezbedi da hrišćani ne praznuju Vaskrs pre ili zajedno sa jevrejskom Pasom, poštujući odnos između Pashalne večere i Hristovog Vaskrsenja, kako je oslikano u Svetom pismu. Ostala pitanja, poput preciznog računanja ravnodnevnice, tehnički su rešena angažovanjem aleksandrijskih astronoma, čiji je cilj bio uspostavljanje stabilnog kalendara koji bi omogućio poštovanje principa „ne zajedno sa Judejcima.“
Printscreen/Youtube/МИР ПРИКЛЮЧЕНИЙ
Uprkos svesti da su astronomske greške tokom vekova pomerile datum ravnodnevnice, Sveti Oci su ostali pri odluci Prvog vaseljenskog sabora. Sveti Nikodim Atonski navodi:
„Iako su vaseljenski sabori i oci znali za ove greške, radi jedinstva Crkve, nisu želeli da menjaju datum od 21. marta, koji je utvrdio prvi sabor.“
Upravo je to razlog što pravoslavna Crkva nije prihvatila gregorijansku reformu kalendara iz 1582. godine, koja je rešila astronomske nesavršenosti, ali je zanemarila crkvene odredbe Sabora. Ova reforma omogućila je Zapadu da ponekad praznuje Vaskrs pre jevrejske Pashe, što su pravoslavni patrijarsi, poput Jeremije II i Meletija Piga, strogo osudili.
Pitanje zajedničkog praznovanja Vaskrsa postalo je predmet brojnih rasprava u 20. veku, uključujući naučne, teološke i crkvene konferencije. Međutim, dok je u većini slučajeva ovo pitanje smatrano kalendarskim, Panortodoksne konferencije su naglašavale njegovu crkvenu dimenziju.
Svetogorski oci su 1982. godine izrazili jasnu zabrinutost povodom pokušaja da se pronađe zajednički datum za Vaskrs sa nepravoslavnima, navodeći da bi takva inicijativa mogla narušiti jedinstvo Pravoslavne Crkve.
Printscreen/Youtube/МИР ПРИКЛЮЧЕНИЙ
Printscreen/Youtube/МИР ПРИКЛЮЧЕНИЙ
Svaki budući zajednički praznik Vaskrsa mora se temeljiti na Pashaliji Pravoslavne Crkve, kako je navedeno u saopštenju Vaseljenske Patrijaršije. Jedino ako Zapad odbaci gregorijanski način računanja i povrati se pravoslavnoj tradiciji, zajedničko praznovanje bi bilo prihvatljivo. Ipak, takvo praznovanje može se dogoditi isključivo nakon postizanja potpune dogmatske saglasnosti, uz odbacivanje heretičkih učenja poput Filioque, papskog primata i nepogrešivosti, purgatorijuma i drugih.
Molimo se, prema rečima Svetog Vasilija Velikog, da se nepravoslavni vrate u pravoslavnu crkvu, jer samo tada Vaskrs može biti istinski zajednička Praznik nad praznicima, koji svedoči jedinstvo jedine Svete, Saborne i Apostolske Crkve”, poručuju svetogorskog manastira Grigorijat.
Printscreen/Youtube/МИР ПРИКЛЮЧЕНИЙ
Dok traje polemika o zajedničkom proslavljanju, pravoslavni vernici suočavaju se sa izazovom očuvanja vere i svetootačkog predanja, kao temelja duhovnog jedinstva. U svetu podela i različitosti, istinsko jedinstvo nije u prilagođavanju, već u povratku čistoti Hristovog učenja. Samo kroz vernost pravoslavlju može se osvetliti put ka prazniku nad praznicima – Vaskrsenju Gospoda Isusa Hrista.
U besedi za subotu 6. sedmice Velikog posta, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da je Jovan Bogovidac video lice koje sija jače od sunca i kosu belu kao sneg.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Lazarevu subotu i po starom i po novom kalendaru. Katolici obeležavaju Veliku subotu, dok Jevreji slave dane Pashe, a muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Dok savremeni način života podstiče popuštanje strastima i udaljava čoveka od sebe samog, duhovnik ukazuje na ispovest, smirenje i budnost nad mislima kao ključne korake bez kojih nema istinske unutrašnje pobede.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Svetogorski monasi upozoravaju da oni ne smeju biti uvučeni u crkvene sukobe, dok ukrajinski mitropolit Epifanije traži međunarodnu i panpravoslavnu potvrdu svog položaja.
Predstavnici svih 20 svetogorskih manastira poslali snažnu poruku premijeru Grčke Kirijakosu Micotakisu i narodu – njihova tišina nije slabost, već „sila krsta“.
Dok tlo podrhtava, monasi sa Atosa podsećaju na snagu vere i molitve u suočavanju sa izazovima – da li je serija zemljotresa samo prirodni fenomen ili opomena na dublje duhovne istine?
U besedi za subotu 6. sedmice Velikog posta, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da je Jovan Bogovidac video lice koje sija jače od sunca i kosu belu kao sneg.
Dok savremeni način života podstiče popuštanje strastima i udaljava čoveka od sebe samog, duhovnik ukazuje na ispovest, smirenje i budnost nad mislima kao ključne korake bez kojih nema istinske unutrašnje pobede.
Više od 60 hramova u Beogradu i desetine lokacija u drugim gradovima otvaraju vrata solidarnosti – sav prihod namenjen je podršci višedetnim porodicama na Kosovu i Metohiji.
Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.
Predsednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice Srbije otvara lične i duhovne teme – od značenja praznika, preko tišine posta i borbe sa sopstvenim egom, do sećanja na svoje odrastanje i poruka o snazi zajedništva među ljudima.
Od zajedničke molitve na musali do susreta za porodičnom trpezom, praznični dani donose posebnu kulturu ophođenja u kojoj svaka izgovorena čestitka nosi poruku poštovanja, vere i bliskosti među ljudima
Poglavar Srpske pravoslavne crkve posetio Univerzitetsku dečju kliniku u Tiršovoj, razgovarao sa lekarima i zastajao kraj kreveta najmlađih pacijenata, pokazujući koliko pažnja, reč i prisustvo znače tamo gde se vode najteže borbe.
Dolazak moštiju Svetog Nektarija Eginskog u Institut za kardiovaskularne bolesti Dedinje doneo je poseban mir i sabranost, gde su se medicina i vera susrele u potrazi za utehom, snagom i duhovnim isceljenjem.