Otac Tadej često je isticao da je Bog prisutan svuda i da pomaže svima, bez obzira na njihove slabosti ili snagu.
Starac Tadej, sveti srpski prorok, isposnik i veliki bogovidac, koji se upokojio 2003, ostavio je za sobom mnoge mudrosti.
Njegove mudre misli i besede i dalje su inspiracija i zvezda vodilja mnogobrojnim ljudima.
Često je isticao da je Bog prisutan svuda i da pomaže svima, bez obzira na njihove slabosti ili snagu. Prema njegovom učenju, važno je vežbati se u otvaranju srca prema Bogu kroz molitvu.
Između ostalog, otac Tadej ovako je svojevremeno pričao o Srbima i stradanjima kroz koja su prošli, ali i isticao da nas Bog voli:
Profimedia
Molitva, Ilustracija
- Po čemu ćemo znati da smo Bogu omiljeni? Evo po čemu. Ako nas Gospod provodi kroz mnoge nevolje, mnogo patnje, mnogo stradanja i mnogo bolova srca, znači da smo omiljeni Gospodu. Zato nas i štiti. Čim je ceo svet ustao protiv nas, znači da smo omiljeni Bogu. Da ceo svet ustane protiv jednog malog naroda, to nikad nije bilo. Smatram da nikad neće ni biti. Znači mi smo ipak Bogu omiljeni, ali Gospod nas čuva. Inače bi nas progutali. Ne bi nas bilo - govorio je otac Tadej.
Ovo se može primeniti i na svakog stradalnika i često je isticao da je patnja važna. Životne patnje, govorio je, služe kao sredstvo za očuvanje smirenja, sprečavajući nas da postanemo sujetni i nepokorni.
- Život nam je dat da obavimo poslušanje, ali mi nikako ne možemo da se uskladimo. Zato prolazimo kroz mnoge bolove i patnje. Te patnje su nam potrebne da ne bude kako mi želimo i to nas održava u smirenju. Da nije toga, mi bi podivljali; ko bi smeo nešto da nam kaže? - govorio je otac Tadej.
Prema Svetom Teofanu, pravi početak "samoispravljanja" leži u buđenju samoodricanja u srcu, što je osnova za obnavljanje pravde i ljubavi. Kada se ove vrline ponovo uspostave, sve ostale vrline oživljavaju, i tada čovek postaje stvarno lep u očima Božijim, iako spolja možda ne izgleda kao model savršenstva prema ljudskim merilima. Najvažnije, kako Sveti Teofan ističe, nije sud ljudski, već sud Božiji, koji je jedini koji treba da nas vodi.
Sveti Teofan poručuje da je, u trenutku kada život zahteva od nas da se suočimo sa strastima i iskušenjima, važno da se podsetimo na Božiji sud i posledice koje on nosi. Duhovni strah, koji proizilazi iz svesti o Božijoj moći i pravdi, treba da bude jači od svakog straha od fizičke smrti. On savetuje da, ukoliko bismo morali da biramo između smrti i greha, treba da izaberemo smrt, jer na taj način izbegavamo veće i strašnije posledice - duhovnu smrt.
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.