ST/Telegraf Djordje Kojadinovic,SPC preuzeto sa sajtaMatija Bećković
Jednom prilikom ovaj srpski velikan se prisetio svog susreta sa Svetim Justinom Popovićem.
Matija Bećković (85) jedan od najvećih savremenih srpskih pesnika i mislilaca, redovni je član Srpske akademije nauka i umetnosti.
Objavio je više desetina knjiga, izdavajmo: Vera Pavladoljska (bibliofilsko izdanje Radomira Stevića Rasa, 1962), Tako je govorio Matija (Prosveta, 1964. i 1965), Reče mi jedan čoek (Prosveta, 1970, 1976), Kosovo, najskuplja srpska reč (Glas crkve, 1989), Čiji si ti, mali? (BIGZ, 1989, 1990), Ovako govori Matija (Dečje novine, 1990), Ćeraćemo se još (Oktoih 1996), Tri poeme (Srpska književna zadruga, 2015), Sto mojih portreta (Novosti 2018), više izdanja sabranih i izabranih pesama. Za svoj rad dobio je preko 80 nagrada i priznanja.
ST/Tanjug Sava Radovanovic
Matija Bećković
Jednom prilikom ovaj srpski velikan se prisetio svog susreta sa Svetim Justinom Popovićem.
- Ja sam učio gimnaziju u Valjevu i prvi monah koga sam video bio je sada već Sveti Justin Popović. Stajao sam bos na čošku, a on je prošao u fijakeru sa dve monahinje. Išao je u SUP u Valjevu da se prijavi svake nedelje, a one su dežurale ispred dok ga ne puste. Onda sam otišao kod njega i pitao ga "zašto su Turci bili tamo gde je pravoslavni svet?". Kako su bili samo kod nas, a nema ih već u Mađarskoj, nema ih već u Austriji, nema ih već u Španiji... A kod nas, recimo, ima više muslimana nego u nekoliko država na Bliskom istoku.
- Očekivao sam od njega neki odgovor koji bi meni pao na pamet, a on je rekao, tu je priča o Jovu -"Bog kuša onog koga najviše voli". Pomenuo je Engleze, rekavši "da je Bog na njih pustio ono što je pustio na Srbe, nijedan Englez ne bi bio živ".
Ko je bio Sveti Justin Popović?
Schutterstock/Printscreen/Youtube/ RTS Kvadratura kruga - Zvanični kanal
Sveti Justin Popović
Jedan od najvećih srpskih podvižnika, mislilaca, teologa i duhovnika 20. veka bio je otac Justin Popović, koga je Srpska pravoslavna crkva 2010. godine kanonizovala u sveca.
Otac Justin je preživeo svu golgotu i patnju svoga naroda u Prvom svetskom ratu, a potom i svu nepravdu koju je trpeo narod koji je ostao veran crkvi nakon Drugog svetskog rata. On je svu tu patnju svoga naroda lično doživeo, osetio i preplakao. Imao je taj dar suza, a tokom beseda iz njegovih očiju tekli su potoci suza koje su natapale njegovu odeždu.
U Blagoja Popovića, kako je bilo njegovo svetovno ime, duhovno seme je usađivano kroz sedam generacija. Toliko je sveštenika dala porodica Popović iz Vranja sedam kolena pre Blagoja.
Taj i takav put ka Bogu izabrao je i Blagoje koji je na početku Prvog svetskog rata završio Bogosloviju u Beogradu gde su mu predavači bili i Stevan Mokranjac i Veselin Čajkanović.
Za vreme svog zatočeništva u manastiru Ćelije, Justin je preveo i ispisao 12 tomova "Žitija svetih", od kojih svako ima po 800 strana i ostavio je brojna teološka dela, počev od Dogmatike preko Svetosavlja kao filozofije života do knjige o Dostojevskom i slovenstvu.
BONUS VIDEO: ČUDA I ISCELJENJA SVETE KSENIJE PETROGRADSKE
U vreme kada su Srbi bili izloženi brojnim napadima svojih komšija Albanaca, Mati Ilarija se hrabro suprotstavljala svim izazovima kako bi sačuvala duhovnu baštinu manastira.
Bio je u savezništvu sa Vizantijom, što mu nije pomoglo da zaštiti svoju zemlju od cara Samuila, koji je osvojio Duklju 1009/1010, a njega utamničio u Prespi, na jugozapadu današnje Makedonije.
U svečanoj atmosferi crkve Svetog Petra, beogradski nadbiskup i metropolit poručio vernicima da Vaskrs nije samo pobeda nad smrću, već i poziv da svako od nas postane hodočasnik nade.
Najosnovnije na Vaskrs jeste da se ode na svetu liturgiju gde se proslavlja vaskrsenje Hristovo, moli se Bogu i pričešćuje se, a kada se dođe kući, slavi se Vaskrs sa najmilijima, objasnio je sveštenik Žarko Marković.
Na praznik Vaskrsenja Hristovog, među svetlim zidovima manastira Mileševa, nastao je prizor koji je postao duhovni simbol praznika: susret i kuckanje vaskršnjim jajima mitropolita Atanasija i umirovljenog vladike Filareta, sadašnjeg i bivšeg pastira Eparhije mileševske.
U vreme strogog posta često ponestane ideja za ukusne obroke na vodi. Donosimo autentičan recept za paštetu od belog pasulja – kremastu, zasitnu i punu ukusa!
Uoči druge godišnjice od tragedije koja je odnela 57 života, otac Hristodulos Papaioanu kaže da je kroz ovaj neverojatan gubitak pronašao snagu da se nosi s patnjom.
Ne morate se odricati bogatih ukusa ni tokom posta – kombinacija crvenog pasulja, prepečenih oraha i začina trpezu će učiniti bogatom vitaminima i vlaknima.
Vernici i ljubitelji umetnosti okupiće se u Rumi na duhovnoj manifestaciji posvećenoj Presvetoj Bogorodici Mlekopitateljici. Program obuhvata likovnu koloniju, čitanje akatista, stihove Bećkovića i besedu igumana manastira Podmaine, koji će govoriti o pokajanju kao putu nade i spasenja.
U svečanoj atmosferi crkve Svetog Petra, beogradski nadbiskup i metropolit poručio vernicima da Vaskrs nije samo pobeda nad smrću, već i poziv da svako od nas postane hodočasnik nade.
Najosnovnije na Vaskrs jeste da se ode na svetu liturgiju gde se proslavlja vaskrsenje Hristovo, moli se Bogu i pričešćuje se, a kada se dođe kući, slavi se Vaskrs sa najmilijima, objasnio je sveštenik Žarko Marković.
Bombe su bacane po svim krajevima grada, čak su pogođene bolnice i sanatorijumi. Vojna bolnica, u kojoj su se nalazili naši zarobljenici povratnici radi lečenja, bila je pogođena...
U Hramu Hrista Spasitelja, u prisustvu patrijarha Kirila i predsednika Ruske Federacije, obeležen je Vaskrs 2025. godine — u znaku molitve za pravedni mir i ujedinjenje hrišćanskog sveta.
Minut nakon što smo zakoračili u 20. april, Hram na Vračaru ispunili su plamenovi sveća, miris tamjana i glasovi vernika u sabornosti — potvrđujući da vera u vaskrslog Hrista nadilazi i tamu i vreme.
U svetinji na mestu Hristovog groba, pred hiljadama vernika i pod strogim merama bezbednosti, pojavio se sveti plamen – nevidljiv, neoskvrnjen, večan. Ovo čudo još jednom je potvrdilo da vera ne zna za granice, a nada ne prestaje da svetli ni u najmračnijim vremenima.
Na praznik Vaskrsenja Hristovog 1993. godine, u tišini drevne Optinske pustinje, dogodio se svirepi zločin koji je ostavio neizbrisiv trag na savremenoj crkvenoj istoriji. Ubistvo trojice krotkih slugu Božijih otvorilo je pitanja o duhovnoj borbi, zlu koje vreba i svetosti koja ne umire — čak ni u smrti.
Ukoliko je zaborav hleba koji silazi s neba dublji, utoliko je pohlepa čovekova za bogaćenjem, novcem i uživanjem veća i nezajažljivija, govorio je patrijarh Pavle.
U trenucima kada radosno kličemo „Hristos vaskrse!“, duša se najdublje osvećuje molitvom. Otkrivamo zašto je čitanje Akatista Vaskrsenju Hristovom najsnažniji način da istinski doživimo smisao Praznika nad praznicima.