"BOG HOĆE NEŠTO SA OVIM NARODOM, KAO ŠTO HOĆE I SA IZRAILJOM"! Proročke reči vladike Atanasija odzvanjaju i danas
Svaki veliki narod je u ljubavi Božjoj, govorio je vladika Atanasije.
Bio je u savezništvu sa Vizantijom, što mu nije pomoglo da zaštiti svoju zemlju od cara Samuila, koji je osvojio Duklju 1009/1010, a njega utamničio u Prespi, na jugozapadu današnje Makedonije.
Jovan Vladimir bio je vladar Duklje, najistaknutije srpske kneževine tog doba, od oko 1000. do 1016. godine. Njegova vladavina odvijala se tokom dugotrajnog rata između Vizantije i Samuilovog carstva.
Bio je u savezništvu sa Vizantijom, što mu nije pomoglo da zaštiti svoju zemlju od cara Samuila, koji je osvojio Duklju 1009/1010, a njega utamničio u Prespi, na jugozapadu današnje Makedonije.
Prema Letopisu Popa Dukljanina, Samuilova kćerka Teodora Kosara je, zavolevši zarobljenog kneza, izmolila oca da je uda za njega. Car je dao Kosaru za ženu Vladimiru, a zatim svog novopečenog zeta vratio na dukljanski presto da vlada kao njegov vazal.
Ovo je verovatno narodna, ulepšana i romantizovana verzija braka iz interesa. U stvarnosti, ovaj brak je mogao biti rezultat političke procene Samuila, koji je možda smatrao da će mu Vladimir kao zet biti verniji i korisniji vazal. Rešivši na ovaj način pitanje Duklje, car se mogao bolje koncentrisati na Makedoniju i Tesaliju, gde je bilo glavno žarište sukoba sa Vizantijom.
Kako bilo, nakon oslobođenja Vladimir se vratio na presto, a sa sobom je doveo i kraljicu. On i Kosara su živeli u skladom braku, ali nisu imali dece.
Relikvija vezana za Svetog Jovana Vladimira je krst za koji se veruje da ga je držao u rukama kada su ga pogubili.
Taj krst se tradicionalno čuva u porodici Andrović iz Veljih Mikulića kod Bara. Svake godine na Trojičin dan iznosi se pred litijom na vrh planine Rumije. Sveti Jovan Vladimir se smatra nebeskim zaštitnikom ovog grada.
Narodno predanje pamti Vladimira kao pobožnog, pravednog i miroljubivog vladara. Ništa ne ukazuje na to da je Vladimir na bilo koji način učestvovao u ratnim naporima svog tasta. Taj rat je kulminirao 1014. godine vizantijskom pobedom nad Samuilom.
Car je nedugo nakon toga preminuo, a po naređenju njegovog sinovca Jovana Vladislava, koji je preuzeo vlast nad carstvom 1015. godine, Vladimir je na prevaru ubijen 22. maja 1016. godine. Odrubljena mu je glava ispred jedne crkve u Prespi, gde je i sahranjen.
Nedugo potom priznat je za sveca i mučenika i tako je postao prvi srpski svetac.
Kosara je, prema predanju, prenela njegove mošti u manastir Bogorodice Krajinske, u crkvu blizu njegovog dvora na jugoistoku Duklje. Od 1381. godine mošti su čuvane u manastiru Svetog Jovana Vladimira kod Elbasana, a od oko 1995. godine u Sabornoj crkvi u Tirani, sedištu Albanske pravoslavne crkve, piše "Istorijski zabavnik".
Svaki veliki narod je u ljubavi Božjoj, govorio je vladika Atanasije.
Njihov otpor protiv vlasti često je doveo do najokrutnijih kazni, a istorija je ispunjena njihovim mučeničkim smrtnim kaznama, od spaljivanja na lomači do hranjenja zverima.
Nakon što je brod, malo pre ponoći, udario u ledeni breg i počeo da tone, otac Tomas je smatrao da mu je dužnost da pomogne uplašenim putnicima - duhovno, ali i fizički.
U knjizi “Istočni papizam”, istoričar Diogenis Valavanidis objavljuje faksimil dokumenta koji ukazuje na to da kanonizacija patrijarha Jeremija I, koji je pre pola veka ukinuo Pećku patrijaršiju, šalje ozbiljnu opomenu Beogradskoj patrijaršiji.
Jednom prilikom ovaj srpski velikan se prisetio svog susreta sa Svetim Justinom Popovićem.
Rođen na Blagovesti, praznik na koji se i upokojio, ovaj duhovni gorostas proveo je ceo život između progonstva, molitve i borbe za istinu. Zbog svojih stavova bio je sklanjan, saslušavan i tiho gonjen – a danas ga narod slavi kao sveca koji i dalje menja ljudske sudbine.
Ovaj mučenik je stradao tako što ga je otrovao filozof Kriskent.
Podvig mučeničkog episkopa iz rimskog doba i njegova neobična susretanja s anđelom svojevrsni su vodič vernicima kroz sumnju, patnju i nadu.
Pustinjak koji je zaustavio cara i predvideo njegovu smrt. Prepodobni Isakije ispovednik napustio je tišinu pustinje da bi stao u odbranu vere i istine pred vladarom koji je progonio pravoslavne.
Na periferiji ruske prestonice, između svetlosti mozaika i senki istorije, uzdiže se hram koji čuva duhovnu snagu nacije i duboke simbole neispričanih sudbina.
Umesto izraza "igre na sreću“, kakvim su ovaj način zarade želeli da predstave ljudima, sveštenik insistira da ga nazivamo pravim imenom.
Na naučnom skupu u organizaciji Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Foči otvorena su najdublja pitanja hrišćanske teologije: da li arijanizam živi i danas, šta nas uči Sveti Sava i kako izgleda dijalog Jerusalima i Atine u vremenu razdvojenih svetova.
Ističe da je društvo zakazalo, kada je pristalo na takvu ucenu, novčani nedostatak - koji svojim radom moraju da nadomeste oba člana porodice.
Ne treba vam ništa skupo: od krompira, povrća i malo sira nastaje nezaboravno starinsko jelo koje se u različitim krajevima drugačije zove, ali svuda miriše na dom, tradiciju i ljubav.
Ovaj mučenik je stradao tako što ga je otrovao filozof Kriskent.
U manastiru posvećenom Svetim Kozmi i Damjanu, na mestu koje je nekada bilo srušeno i zapaljeno, dešavaju se nepojmljive isceliteljske priče; tu, pod senkom minareta, Božija sila spaja ono što ljudski um ne može razumeti – muslimane i pravoslavce u tišini oproštaja i zajedničke vere u čudo.