Kada je sredina agresivna, dečija psiha se jednostavno lomi, kaže otac Valerije
Savremeno društvo suočava se sa sve izraženijim problemom: broj nasilne dece rapidno raste. Više ne govorimo samo o vršnjačkom nasilju – govorimo o generacijama koje agresiju pokazuju već od najranijih godina, kod kuće, u školi, na internetu.
Sve je više dece koja reaguju besom, pretnjama i fizičkim napadima, bilo na vršnjake, nastavnike ili čak roditelje.
Sveštenik Valerije Duhanjin, magistar teologije, prorektor Nikoljsko-Ugreške Bogoslovije kaže da ovaj problem postoje sve ozbiljniji i da deca ne postaju nasilna slučajno - ona odrastaju u svetu u kojem se nasilje nameće kao način izražavanja i rešavanja problema.
- Uzevši u obzir našu svakodnevicu, moramo konstatovati da agresiju stvara agresija. Znam da je dečak koga su stalno maltretirala starija braća, u školi počeo nasilno da se odnosi prema drugoj deci. On je samo iskopirao model ponašanja starijih. Umnogome je ovo presudni faktor: kada je sredina agresivna, dečija psiha se jednostavno lomi. To često biva izazvano i od strane roditelja, koji međusobno razgovaraju oštro, povišenim tonom i na decu iskaljuju svoju netrpeljivost, na šta deca odgovaraju ozlojeđenošću - počeo je pa nastavio.
Deca su najsmirenija u ovim porodicama
- Tamo gde ljudi iskreno veruju u Boga, gde se mole, kaju za svoje grehe i trude da žive u skladu sa Božijim zapovestima, deca su smirenija i manje je povoda za projavljivanje dečije agresije. Na takvim mestima ona se gasi umesto da se provocira. Božija blagodat donosi mir duši, i to se itekako prenosi na druge, posebno na decu. Stoga, dakle, svoj odnos sa decom treba izgrađivati posredstvom izgradnje samoga sebe i posredstvom sticanja blagodati Božije - istakao je otac Valerije.
- Stoga se meni lično čini da je dečija agresija uglavnom rezultat nedostatka topline. Dete nije dobilo ljubav, nije se zagrejalo i počinje unapred da doživljava svet koji ga okružuje kao neprijateljski. Ono kao jež pušta bodlje i povređuje one koji se nalaze u njegovoj neposrednoj blizini, zbog toga što je naviklo da oseća otuđenost i hladnoću spoljašnje sredine.
Kaže da su deca danas u velikoj meri emotivno zapostavljena i poklanja im se malo pažnje.
Printscreen/mitropolija.com
Otac Valerije Duhanjin
- Žene rođenje dece doživljavaju ne kao glavni cilj u životu, i ne kao njihovo osnovno prizvanje. Decu bi kao trebalo imati, ali su ona negde u drugom planu. Za muškarce, koji su sve vreme zauzeti poslom, deca takođe postaju nešto poput živih igračaka. Oni mogu sa njima da se igraju, da se razonode, ali retko ko od njih će ozbiljno da se bavi njihovim vaspitanjem nauštrb sebe i svog komfora. Zbog toga dete u porodici dobija nedovoljno pažnje, vrlo brzo odlazi u svet virtuelnih igara, koje su pune krvoprolića i uništavanja, ili gleda crtane filmove u kojima su prisutni grubost i agresija. Pa kako onda on sam da se ponaša?
Ako to pogledamo sa dubljih, bogoslovskih aspekata, videćemo uticaj greha na decu.
- Treba imati na umu da smo svi mi nasledili palu prirodu – deca se rađaju sa njom, i zato se već u detinjstvu, kada dete još i nije toliko odgovorno za svoje postupke, u njegovoj prirodi, ipak, projavljuje nešto grehovno, bilo neposlušnost, samovolja ili negodovanje.
Shutterstock/Africa Studio
Nasilna deca, Ilustracija
Kod prepodobnog Varsanufija Optinskog nalazimo jednu, navodi, u određenom smislu, vrlo upečatljivu priču: "Vidim ti ja jednom u snu pakao i paklene muke. Spazih tamo malu devojčicu, između pet i sedam godina, i upitah je: Kako si ti dospela ovamo? I razmišljam: Kakve to grehove može imati ovo detence, kada je ono još sasvim malo? A ona me gleda i kaže: Ja sam ovde zbog prljavih misli. Nakon toga uputih se ka svom duhovniku i upitah ga: Da li je to moguće? On mi odgovori: Da, polovinu pakla čine dečica.“
- Ja bih lično zaista želeo da ovo viđenje, dato u snu, bude samo upozorenje, a ne faktičko stanje. Ali, često smo svedoci da čovek već i u najranijoj mladosti počinje sa grehovima mržnje, gneva i agresivnosti. Greh, to je uvek agresija. To je slabost naše prirode. Međutim, uprljanost duše biva izazvana umnogome od strane agresivne spoljašnje sredine, koja nju povećava umesto da je ispravlja - istakao je otac Valerij, prenosi Pravoslavlje.ru.
On je objasnio i šta da čine odrasli kada se susretnu s agresivnošću među decom.
- Ako se ona ispoljava na drzak način, onda to, naravno, treba presecati. Dete treba da oseća da svako zlo rezultira porazom. No ipak, najvažnija stvar je da se sami ne prepustimo agresivnosti, da se njome ne zarazimo i da ne počnemo tako reagovati na druge ljude. Vatra se vatrom ne gasi. Ako ćemo pravo, đavo nikakav drugi cilj nema, osim da poseje u ljudima uzajamnu mržnju. Moramo se učiti to da prekidamo.
U vremenu kada se sve meri rezultatima, ocenama i brzinom napretka, možda najviše vredi podsetiti sebe – dete ne traži savršenog roditelja, već prisutnog.
Kremast, mirisan i bogat, ovaj namaz od nekoliko dostupnih sastojaka odlično se slaže sa vrućom projom, hlebom, ali i kao dodatak jutarnjem ili glavnom obroku.
Svetinja čiji su temelji osvećeni 2008. godine nalazi se nadomak četiri fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, a u njoj se bogoslužbeni život odvija već više od deset godina.
Od neprestane potrage za sigurnošću i zadovoljstvom do tišine, molitve i prihvatanja sopstvenog Krsta, put izlaska iz unutrašnjeg nemira počinje tamo gde savremeni čovek najmanje očekuje.
Pred novim hramom Sabora Svetog arhangela Gavrila patrijarha srpskog dočekali mitropolit Hrizostom, arhijereji, sveštenstvo, monaštvo i brojni verni narod.
U besedi za subotu 17. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o Hristu koji je svojom rečju i životom razotkrivao zlo i upozorava na strah zbog kojeg čovek ćuti pred onim što zna da nije dobro.
Ako čovek ponižava druge, vređa ih, osuđuje i prema njima pokazuje prezir, ne može očekivati da će takav odnos ostati bez posledica po njegov duhovni život.
Od neprestane potrage za sigurnošću i zadovoljstvom do tišine, molitve i prihvatanja sopstvenog Krsta, put izlaska iz unutrašnjeg nemira počinje tamo gde savremeni čovek najmanje očekuje.
U besedi za subotu 17. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o Hristu koji je svojom rečju i životom razotkrivao zlo i upozorava na strah zbog kojeg čovek ćuti pred onim što zna da nije dobro.
U knjizi "Kod starca Porfirija" Konstantinos Janicijotis beleži susret sa supružnicima kojima je svetitelj ukazao na posledice manjka ljubavi među roditeljima, koje mogu uticati na dete još pre rođenja.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
U knjizi "Kod starca Porfirija" Konstantinos Janicijotis beleži susret sa supružnicima kojima je svetitelj ukazao na posledice manjka ljubavi među roditeljima, koje mogu uticati na dete još pre rođenja.