Sveti Oci kažu da se gord čovek ne može popraviti dok ne dođe do velike patnje ili Božije milosti, jer mu nijedna ljudska reč ne dopire do duše.
Gordost je, prema pravoslavlju, jedan od najtežih grehova i smatra se izvorom mnogih drugih grehova. Ona predstavlja stanje duše u kojem čovek uzdiže sebe iznad drugih, precenjuje svoje sposobnosti, znanje i vrednost, dok druge omalovažava ili ne primećuje.
Gord čovek živi u iluziji da mu Bog nije potreban, da sve zna i sve može sam. Zbog toga gordost odvaja čoveka od Boga, jer Bog prebiva u smirenima, a gordima se protivi.
Najveći problem kod gordosti jeste što je veoma teško gordom čoveku objasniti da je gord. On ne vidi svoju slabost, ne priznaje da greši, i svaku kritiku ili opomenu doživljava kao ličnu uvredu. Njegovo srce je zatvoreno za istinu, a razum zamračen sobom samim.
Sveti oci kažu da se gord čovek ne može popraviti dok ne dođe do velike patnje ili Božije milosti, jer mu nijedna ljudska reč ne dopire do duše.
Gordost stvara duhovnu slepoću – čovek postaje ubeđen da je uvek u pravu, da bolje vidi i zna od svih, i da mu niko nije ravan. To ga čini neprijemčivim za savete, za pokajanje i za smirenje. I zato je gordima najteže pomoći – jer ne priznaju da im pomoć treba. Oni koji su najviše gordi, najčešće veruju da su najviše u pravu. U tome leži najveća tragedija gordosti.
Shutterstock/Klavdiia Arziukova
Gord čovek ne priznaje ga je gord
Protojerej Jevgenij Pejkov kaže da često na ispovest sveštenicima dolaze ljudi koji kažu da nemaju velikih grehova, smatraju sebe ne baš grešnima, za razliku od drugih.
- Pokušavate da objasnite osobi da je to gordost, navodite primer priče o cariniku i fariseju, druge primere, ali je vrlo teško pomoći nekome ko je zaslepljen gordošću da prepozna svoje grehe i prestane da osuđuje druge. Da bi takvog čoveka urazumila, Božja promisao mu šalje razne tuge - ističe sveštenik čije reči prenosi sajt "Žive reči" i nastavlja:
- Gorda osoba, da bi poznala sebe i izbegla potpunu duhovnu smrt, ponekad mora da podnese mnoga poniženja i uvrede, da padne u gnusne telesne grehe, da se osramoti, da trpi neuspehe i razočaranja. I obrnuto, oslobodivši se gordosti, možemo izbeći mnoge nevolje i tuge.
Otac Jevgenij kaže i po kojim znacima se može utvrditi prisustvo gordosti u duši.
- Ako sam osetljiv, sumnjičav, teško podnosim uvrede, duša me boli od nepravednih opaski, izgovaram, sećam se zla i osuđujem druge; ako mi je teško da tražim oproštaj i popustim drugima čak i u sitnicama; ako imam naviku da prekidam razgovor i prečesto koristim zamenicu u prvom licu, iz bilo kog razloga izražavati svoje komentare, razotkrivati tuđe grehe i mane, davati savete čak i kada ih ne traže, a ja ne slušam niti tražim savete, ne poštujem mišljenja drugih, onda nema sumnje - gordost sedi duboko i čvrsto u mojoj duši.
- U početnoj i srednjoj fazi, gordost je obično u kombinaciji sa sujetom, i iz ove kombinacije proizilazi briga o tuđem mišljenju o meni, strah da će drugi otkriti moje nedostatke i slabosti, traženje pohvala i nagrada, što je izuzetno prijatno, ali pogubno - zaključuje otac Jevgenij.
Ako volimo sebe i služimo sebi, mi onda ne možemo da služimo Bogu. I to je uzrok svih naših stradanja, stramputica i padanja, ističe protojerej-stavrofor profesor dr Vladimir Stupar.
Ovaj praznik čuva sećanje na pronalazak svetinje na Golgoti, njeno odnošenje u Persiju i povratak u Jerusalim, uz priču o caru Irakliju koji je Krst poneo bosonog.
Praznik Vozdviženja Časnog krsta posvećen je sećanju na pronalazak svetinje na Golgoti i njeno vraćanje u Jerusalim, a crkveni tipik za ovaj dan propisuje poseban oblik uzdržanja.
Svetogorski starac govorio je o čoveku koji se posle pada obraća Gospodu i otkrio šta, prema njegovom iskustvu, može da bude presudno za takvu molitvu.
Kremast, mirisan i bogat, ovaj namaz od nekoliko dostupnih sastojaka odlično se slaže sa vrućom projom, hlebom, ali i kao dodatak jutarnjem ili glavnom obroku.
Stvarni post privodi čoveka smirenju. A u smirenju čovek stiče saznanje, da za čoveka spasenje leži jedino u Bogu, u njegovoj milosti, govorio je patrijarh Pavle.
Praznik Vozdviženja Časnog krsta posvećen je sećanju na pronalazak svetinje na Golgoti i njeno vraćanje u Jerusalim, a crkveni tipik za ovaj dan propisuje poseban oblik uzdržanja.
Svetogorski starac govorio je o čoveku koji se posle pada obraća Gospodu i otkrio šta, prema njegovom iskustvu, može da bude presudno za takvu molitvu.
Od neprestane potrage za sigurnošću i zadovoljstvom do tišine, molitve i prihvatanja sopstvenog Krsta, put izlaska iz unutrašnjeg nemira počinje tamo gde savremeni čovek najmanje očekuje.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Od neprestane potrage za sigurnošću i zadovoljstvom do tišine, molitve i prihvatanja sopstvenog Krsta, put izlaska iz unutrašnjeg nemira počinje tamo gde savremeni čovek najmanje očekuje.
Pred novim hramom Sabora Svetog arhangela Gavrila patrijarha srpskog dočekali mitropolit Hrizostom, arhijereji, sveštenstvo, monaštvo i brojni verni narod.
U besedi za subotu 17. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o Hristu koji je svojom rečju i životom razotkrivao zlo i upozorava na strah zbog kojeg čovek ćuti pred onim što zna da nije dobro.