U hramu koji je pre dva dana bio meta brutalnog terorističkog napada, antiohijski patrijarh sa poglavarima Istočnih Crkava uzneo je molitvu za duše postradalih, dok su vernici odgovorili himnama, suzama i molitvom.
Potresna slika zabeležena je u drevnom hramu Svetog Proroka Ilije u Damasku, gde je patrijarh antiohijski Jovan služio parastos za duše nevino postradalih u terorističkom napadu koji je, u drugu nedelju po Duhovima, potresao čitav pravoslavni svet.
Prisustvo patrijarha, okruženog poglavarima drugih Istočnih Crkava, bilo je više od simbola – bilo je živo svedočanstvo vere, bratske utehe i neuništivog jedinstva u Hristu. Telo Crkve bilo je ranjeno, ali je duh ostao nesalomiv.
Antionijska patrijarsija
Tri patrijarha, jedna tuga i jedna molitva
U nedeljno popodne, patrijarh Jovan stigao je u stradalni hram Svetog Ilije u damaskom kvartu Duvejla, u pratnji sirijsko-pravoslavnog patrijarha Ignjatija Jefrema II i patrijarha Melkitske grkokatoličke Crkve Josifa. Tri patrijarha – tri Crkve – jedna molitva, jedna tuga, jedna vera.
– Krvare nam srca zbog naših voljenih mučenika koje smo izgubili... Ali naša vera je naša snaga – rekao je patrijarh Jovan sa dubokom bolom, obraćajući se sabranim vernicima čija su lica bila ispisana tugom, ali i nadom.
Iz dubine hrama, snažno i jasno, zaorio se usklik – Hristos vaskrse – na grčkom jeziku, ali razumljiv svakoj pravoslavnoj duši. Bio je to usklik nade, ali i tihi vapaj za mirom, svedočanstvo da smrt nema poslednju reč.
Zločinački napad na hram Svetog Ilije nije bio samo udar na jednu svetinju – bio je to pokušaj gušenja samog srca pravoslavnog prisustva na Bliskom Istoku, kako je naglašeno iz Antiohijske patrijaršije.
Antionijska patrijarsija
Poseta ranjenima – uteha kroz molitvu i sveto miro
Odmah po završetku parastosa, patrijarh Jovan i patrijarh Ignjatije Jefrem II posetili su ranjene u bolnicama širom Damaska. Sa ikonom, molitvom i svetim mirom, prilazili su posteljama postradalih, donoseći blagoslov i reči utehe. Trenuci kada su dvojica jeraraha klečala pored postelja ranjenih, krsteći ih i celivajući, potresli su ne samo Siriju, već i sav pravoslavni svet.
Prema saopštenju Ministarstva zdravlja Sirije, najmanje 25 lica izgubilo je život, dok je 63 ljudi ranjeno, među kojima je više u kritičnom stanju.
Sirijska Uprava za verska pitanja saopštila je da je napad delo – mračnih krugova koji žele da poseju razdor i iskorene hrišćansko prisustvo u Siriji. Pozvali su vernike da – utvrde svoje prisustvo u hramovima, kako strah ne bi ugasio svetlost vere.
Antionijska patrijarsija
Međunarodna reakcija – vapaj pravoslavne delegacije u UN
Prema diplomatskim izvorima, pravoslavna delegacija Sirije i Libana podnela je zvaničnu žalbu Ujedinjenim nacijama, zahtevajući da se pitanje terorističkog napada na hram Svetog Ilije hitno uvrsti u dnevni red predstojeće sednice Generalne skupštine posvećene verskim zločinima. Pojedini analitičari nazvali su napad – religijskim etničkim čišćenjem u toku.
Iako još uvek niko nije preuzeo odgovornost, sve ukazuje na radikalne terorističke ćelije koje ciljano deluju protiv hrišćanskog stanovništva Sirije. Hram Svetog Ilije već je ranije bio meta napada, ali ovoga puta nasilje je bilo surovo, sistematsko i bez milosti.
Poruka patrijaraha: „Svetlost Istoka neće se ugasiti“
Zajedničko prisustvo trojice patrijarha – pravoslavnog, sirijsko-pravoslavnog i melkitskog – bilo je snažno svedočanstvo jedinstva u Hristu. U zajedničkom saopštenju poručili su:
– Svetlost Hristova ne može ugasiti nijedna bomba. Vaskrsenje nije samo jedan dan – ono je obećanje da će vera pobediti svaku tamu.
U danima koji slede, pravoslavna zajednica Damaska obeležava trodnevnu žalost. U hramovima širom Grčke, Sirije i celog Bliskog Istoka služe se parastosi i molitve za duše nevino postradalih.
Verni narod i dalje stoji, sa svećom u ruci i Hristom u srcu, svedočeći da tama može ranjavati – ali ne i ugasiti svetlost Vaskrsenja.
Stravičan teroristički napad usred bogosluženja potresao je pravoslavnu zajednicu u Siriji – svedoci opisuju užas kao „pakao u hramu“, dok se svet pita zašto nije bilo nikakve zaštite.
Na praznik Svih antiohijskih svetih, tokom večernje službe u hramu Svetog proroka Ilije, raznela se eksplozija. Antiohijska patrijaršija poziva svet da ne okreće glavu od mučeništva i patnje pravoslavnih vernika.
"U ovoj zastrašujućoj bujici tuge, molimo se za upokojenje duša nevino postradalih čeda Božjih, dok naše molitvene oči ostaju zagledane u lica porodica postradalih."
U katoličkoj tradiciji 31. decembar nosi više od odbrojavanja sekundi do Nove godine - nosi priču o Svetom Silvestru koji je oblikovao veru, odnos Crkve i vlasti i sudbinu Rimskog carstva
Pitanje koje svake zime deli vernike dobija jasan odgovor sveštenika koji, bez popuštanja veri ali i bez straha od radosti, objašnjava gde je prava granica.
U besedi za 30. sredu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o jednostavnoj, ali moćnoj odluci koja je u trenutku bola i tuge oblikovala carevu lozu i otvorila put do proroka i najvećeg među carevima.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Pitanje koje svake zime deli vernike dobija jasan odgovor sveštenika koji, bez popuštanja veri ali i bez straha od radosti, objašnjava gde je prava granica.
U besedi za 30. sredu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o jednostavnoj, ali moćnoj odluci koja je u trenutku bola i tuge oblikovala carevu lozu i otvorila put do proroka i najvećeg među carevima.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Proterivanje otvara neprijatno pitanje dvostrukih aršina, selektivne tolerancije i toga kome je dozvoljeno da peva, a kome ne — čak i na praznik koji bi trebalo da nosi poruku mira i praštanja.