Pravoslavlje je oduvek blud – telesnu nečistotu van svetog braka – posmatrala ne samo kao moralni prestup, već pre svega kao duboku povredu duhovnog bića. Prema učenju Crkve, čovek nije samo telo niti samo duh, već celovito biće, stvoreno po slici i prilici Božijoj, pozvano na svetost, čistotu i večni život u zajednici sa Bogom.
Blud, kao telesna strast koja se razvija mimo ljubavi, odgovornosti i duhovnog jedinstva, razara ovu bogodarovanu celovitost. On ne ranjava samo telo, već i dušu, jer se telesna nečistota ne zadržava na površini – ona ostavlja trag u srcu, u umu, u čovekovoj unutrašnjoj strukturi.
Zato Crkva ne govori o bludu samo kao o prekršaju, već kao o duhovnoj bolesti, o strasti koja čoveka odvaja od izvora života – od Boga.
U svetootačkom predanju, naročito kod svetih podvižnika i ispovednika, blud se često opisuje kao jedna od najopasnijih i najteže isceljivih strasti. Ne zato što je telesna, već zato što se, kada se ukoreni u čoveku, pretvara u duhovnu tamu – u otuđenje, ropstvo, unutrašnji haos.
U tom duhu, Sveti Justin Ćelijski ostavio je iza sebe misao koja nisu samo opomena, već i duboko svedočanstvo o tragičnim posledicama koje blud može ostaviti na čovekovu dušu:
"Blud toliko odemoni, ođavoli telo, da ono postaje večni plen đavola: mali pakao u večni uvire. Jer, ništa tako ne pretvara telo čovečje u radionicu večnoga zla kao demon bluda."
Sveštenik crkve nikada ne prezire one koji se iskreno kaju. On se raduje iskrenoj ispovesti pokajnika, kao što se lekar raduje ozdravljenju bolesnika, objašnjava sveštenik.
Božja ruka je uvek pružena, spremna da nas podigne, uteši i vodi, ali da bismo tu pomoć istinski osetili, potrebno je da mu se obratimo iskreno i sa verom.
Sveti Jovan Lestvičnik je o požudi govorio kao o obmanjivačici čula, poroku koji ne priznaje granice, požaru koji se raspiruje dodirima, pogledima, mirisima i rečima.
Nema ništa teže nego živeti u kući u kojoj nema mira.