ZNATE LI ŠTA JE ANAFORNIK? Tajna neobičnog predmeta iz hramova
Saznajte zašto ovaj skromni crkveni predmet simbolizuje zajedništvo, veru i duhovnu povezanost vernika.
Saznajte zašto ovaj skromni crkveni predmet simbolizuje zajedništvo, veru i duhovnu povezanost vernika.
U pravoslavnoj tradiciji, gde se svaka molitva i obred obavljaju sa pažnjom i poštovanjem, postoje bogoslužbeni predmeti koji, iako često neupadljivi, nose duboko duhovno značenje. Jedan od takvih predmeta je anafornik – posuda iz koje sveštenik deli vernicima naforu (poznatu i kao antidor), hleb koji se deli posle svete liturgije, umesto pričešća. Iako na prvi pogled deluje kao običan crkveni alat, anafornik ima svoju simboliku i značaj u životu vernika.
Anafornik je specijalizovana posuda, obično izrađena od metala poput mesinga ili aluminijuma, koja se koristi za deljenje nafore. Njegov oblik može varirati, ali osnovna funkcija ostaje ista – da omogući svešteniku da podeli osvećeni hleb vernicima. Ovaj čin nije samo fizički akt, već i duhovni, jer simbolizuje zajedništvo i zajedničku veru okupljenih.
Nafora, ili antidor (grč. άντίδωρον – "umesto dara"), predstavlja ostatak prosfore iz koje je na proskomidiji izvađen Agnec. Na kraju liturgije, dok se čita 33. psalam, sveštenik ili arhijerej koji je služio liturgiju deli antidor narodu koji se pričestio, kao i onima koji se nisu pričestili Svetim Tajnama. Prema crkvenim pravilima, antidor treba da se jede u hramu, na prazan želudac i sa strahopoštovanjem, jer je to sveti hleb, hleb sa Božijeg žrtvenika, deo od prinosa Hristovom oltaru, od koga on dobija nebesko osvećenje.
Anafornik, iako često zanemaren, predstavlja most između svetog i svakodnevnog života. Njegova jednostavnost i funkcionalnost podsećaju nas na važnost zajedništva, vere i tradicije u životu svakog vernika. Prisutan u crkvi, anafornik podseća vernike da je vera prisutna u svim aspektima života, a razumevanje njegovog značaja produbljuje duhovnu povezanost sa liturgijskim obredima.
Blagosloveni hleb: Nafora ili antidor
Most između svetog i svakodnevnog života
U vremenu kada mnogi beže od tišine i sopstvenih misli, pouka jednog od najznačajnijih hrišćanskih svetitelja pokazuje kako se upravo u trenucima unutrašnje borbe rađa snaga koja nadvladava očaj.
Crkva uči da demon može koristiti životinju kao oruđe – ali samo ako Bog to dopusti, i to radi pouke, opomene ili kušanja čoveka.
Pravoslavna duhovnost jasno razlikuje zdrav od štetnog odmora.
Crkva uči da duša postoji od samog začeća i da dete, iako još nerođeno, nosi u sebi lik Božiji.
Na današnji dan sećamo se osvećenja Jerusalimskog hrama Vaskrsenja – svetinje nad svetinjama. Mesto Hristovog raspeća i Vaskrsenja postalo je srce hrišćanskog sveta.
U vremenima tuge, klevete i unutrašnjih borbi, ne traži snagu u sebi, već u Gospodu. Jer kako reče otac Mihailo – „trpi i istrpi, ali najviše se čuvaj očajanja.“
Nedavni primer iz Amerike pokreće pitanje koje mnogi vernici smatraju nemogućim: kako ostati veran Hristovom učenju i Svetim kanonima u vremenu duhovne dekadencije i relativizacije vere?
Dokumentarac otkriva neprolazni kosovski zavet, borbu naroda i svetinja, i višegodišnji rad humanitarne organizacije "Svi za Kosmet", koja menja živote ljudi i čuva srpsku duhovnost.
Crkva uči da duša postoji od samog začeća i da dete, iako još nerođeno, nosi u sebi lik Božiji.
Ova tradicionalna pita sa mesom i sušenom ovčetinom krasila je nedeljne trpeze u planinskim domaćinstvima, šireći miris koji budi uspomene i donosi osećaj zajedništva.
U besedi za 19. ponedeljak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o sili koja ne pripada ni vremenu ni prostoru, već večnosti.