Ajeti 40:2–3 iz Sure Ghafir podsećaju vernike da sagledaju svoje postupke i pokažu kako Božija pravda i blagodet idu ruku pod ruku.
U knjizi "Kuran – 365 izbora za svakodnevno čitanje" za 14. oktobar izdvojeni su ajeti iz Sure Ghafir (40:2–3), koji podsećaju vernika na ključnu istinu islama: Božiju svemoć i Njegovu milost. Ovi ajeti otvaraju misao o Knjizi, Kuranu, kao objavi koja dolazi od Alaha, Moćnog i Sveznajućeg, Oprostitelja grehova i Primalca pokajanja. Oni nas podsećaju da Božija kazna i Božija blagodet idu ruku pod ruku, te da se svaka duša na kraju vraća Njemu, jedinom Bogu.
Sura Ghafir, ajeti 2–3
Shutterstock/Sener Dagasan
Kuran
2. Objava Knjige od Alaha, Moćnog, Sveznajućeg, Oprostitelja grehova, Primalca pokajanja, Strogi u kazni, Vlasnika blagodati.
3. Nema boga osim Njega. Njemu se svi vraćaju.“
Ovi ajeti ukazuju na duboku harmoniju između Božije pravde i milosti. Alah je istovremeno Strogi u kazni i Vlasnik blagodati, što vernicima pruža opomenu i utehu: grehovi nisu nevidljivi, ali pokajanje se prima, a oprost je dostupan. Ove rečenice naglašavaju monoteizam – temelj islamske vere – i pozivaju na introspektivni pogled na sopstveni život i postupke. Kur'an, kao vodič i knjiga objave, usmerava svakog vernika da svesno kroči putem koji vodi ka Božijoj bliskosti, svestan konačnog povratka Njemu. U duhovnom smislu, ajeti podsećaju na odgovornost, ali i na neiscrpnu nadu u Božiju milost, čineći ih posebno značajnim za svakodnevnu duhovnu refleksiju
Ajet iz sure Ez-Zumer (39:7) otkriva duboku istinu o ljudskoj slobodi, zahvalnosti i odgovornosti pred Alahom, podsećajući da se svako na kraju vraća svom Gospodaru, koji zna i ono što ljudi kriju u srcima.
Ovi stihovi iz Kurana (35:11–12) otkrivaju kako svaki trenutak života, svaki dar prirode i svaka prilika za radost dolazi iz Alahove volje, podsećajući nas da budemo svesni i zahvalni za sve što imamo.
U ajetima 21–22 iz sure Az-Zumar kiša postaje snažan simbol prolaznosti i duhovnog buđenja. U tim rečima krije se opomena, ali i nada za svakoga ko želi da srce otvori svetlu.
Sura Ez-Zumer otkriva moć i pravednost Boga: Dan Sudnji, svetlost Gospodara i nagrada ili kazna za svako delo – šta znači stajati pred Njim otvorenih očiju?
U jednoj kratkoj rečenici sadržano je upozorenje koje se tiče svakodnevnih odluka, tuđih uticaja i unutrašnjeg rasula koje ljudi često ne prepoznaju na vreme.
Kada vernici po crkvenoj tradiciji obilaze grobove i pale sveće, u srpskoj prestonici će biti na snazi posebna saobraćajna i organizaciona pravila na gradskim grobljima.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Ajeti sure El-Enam (6:63–64), izdvojeni za 17. mart, razotkrivaju unutrašnji preokret između iskrene molitve u opasnosti i brzog zaborava nakon spasa, otvarajući složenu sliku ljudske nedoslednosti.
Ajeti 6:61-62 iz sure El-Enam podsećaju da nijedna duša ne prolazi mimo Allahove volje, da meleki prate svaki trenutak i da svaki vernik mora biti spreman za konačni obračun pred Stvoriteljem.
Lav XIV poziva građane da utiču na odluke Kongresa i osporava ratnu politiku, dok američki predsednik uzvraća bez zadrške - iza oštrih reči krije se borba za uticaj nad milionima vernika i pravac kojim će krenuti američko društvo.
Sukob predsednika SAD i pape Lava XIV podsetio je na niz dugogodišnjih sporova američkih predsednika i poglavara Katoličke crkve - od rata i migracija do pitanja života i vere.
Izjave poglavara Rimokatoličke crkve o nasilju izazvale burne reakcije u Izraelu, gde verski lideri upozoravaju na opasne posledice takvih stavova, dok Vatikan odgovara bez direktnog suočavanja sa optužbama.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Hram ispunjen do poslednjeg mesta, deca u prvom planu, osveštana jaja kao dar radosti i liturgija koju je služio protojerej Dejan Vojisavljević učinili su da praznični dan preraste u snažno iskustvo zajedništva i vere.
Spora priprema u zemljanoj posudi donosi bogat ukus mesa i povrća, decenijama prisutan na ramazanskim soframa i porodičnim okupljanjima širom Bosne i regiona.
Od sumnje do ispovesti „Gospod moj i Bog moj“ - šta zapravo znači Antipasha, zašto je ovaj dan poseban u crkvenom kalendaru i kako su ga pratili stari narodni običaji.