ŠTA SE STAVLJA U ČESNICU I KAD SE ONA PRAVI: Okreće se kao slavski kolač i lomi na onoliko delova koliko je ukućana
Kada česnica bude pečena, iznosi se na sto gde je već postavljen Božićni ručak.
Čajkanović naglašava da pečenica nikada nije bila "obično jelo".
Sutra je Tucindan, drugi dan pred Božić, datum koji u narodnoj tradiciji označava početak završnih priprema za najradosniji hrišćanski praznik. Upravo za Tucindan se, po običaju, priprema pečenica - meso koje će se naći na božićnoj trpezi kao prvo mrsno jelo posle dugog, šestonedeljnog Božićnog posta.
U našem narodu ovaj dan je vezan za klanje, odnosno nekadašnje "tucanje" Božićnjara, životinje namenjene božićnoj trpezi. Sam naziv Tucindan potiče iz starijih vremena, kada se pečenica nije klala na uobičajen način, već se "tucala“ krupicom soli ili tupim delom alata. Otuda i ime dana koje se zadržalo do danas.
Najčešće se za pečenicu bira prase ili jagnje, iako u nekim krajevima domaćini pripremaju i ćurku, gusku ili kokoš.
Narodno predanje ovaj običaj često povezuje sa rođenjem Isusa Hrista u Vitlejemu. Jevanđelje po Luki govori o pastirima koji su u pećini našli Bogomladenca i poklonili mu se, a Sveto predanje dodaje da su na dar doneli jagnje. Iz toga se u kasnijem tumačenju razvila simbolika pečenice kao božićnog jela, koje se priprema na Tucindan, peče na Badnji dan, a jede na Božić.
Iako iz ovoga proizilazi da bi za Božić na trpezi trebalo da se nađe jagnje, u praksi je u srpskoj tradiciji pečenica najčešće prase, što se objašnjava i jednostavnom činjenicom da u vreme Božića u našim krajevima uglavnom nema jaganjaca.
- Božićnjar je kod nas prase, a ne jagnje, prosto zato što kod nas u vreme Božića nema jaganjaca - navodi se u knjizi "Veronauka u kući".
Međutim, etnološka i religijska istraživanja ukazuju da ovaj običaj ima i mnogo starije korene, koji sežu u predhrišćansko doba. Poznati naučnik Veselin Čajkanović pisao je da je pečenica imala ulogu žrtve u starim verovanjima, povezanih sa totemizmom i zaštitom porodice od zlih sila. U tom kontekstu, svinja je imala posebno mesto kao životinja kojoj se pripisivala snažna.
Čajkanović naglašava da pečenica nikada nije bila "obično jelo". Ona se unapred bira, ima posebno ime – božićnjar - i zauzima centralno mesto na božićnoj trpezi. Poslovica "Božić je Božić, a pecivo mu je brat“ upravo potvrđuje da je reč o običaju sa dubokim religijskim značenjem, koji prevazilazi puku gastronomiju.
Crkva je ovaj narodni običaj prihvatila i blagoslovila, dajući mu novo značenje u hrišćanskom okviru, uz obrazloženje da posle dugog posta jaka i mrsna hrana "dobro dođe“, naročito u zimskom periodu.
Danas se, uoči Tucindana, ljudi i dalje pitaju šta je "pravo" božićno pečenje - jagnjeće ili praseće, ili možda nešto treće. Odgovor, čini se, zavisi manje od pravila, a više od porodične tradicije, kraja u kome se živi i razumevanja običaja koji se vekovima prenose s kolena na koleno. Ono što ostaje zajedničko jeste simbolika Tucindana kao dana pripreme, zajedništva i iščekivanja Božića.
Kada česnica bude pečena, iznosi se na sto gde je već postavljen Božićni ručak. Prema učenju Crkve, bez krštenja nije moguće pristupiti ostalim svetim tajnama, niti se u potpunosti uključiti u liturgijski i duhovni život zajednice. Na praznik Rođenja Presvete Bogorodice, manastir u Bua Saleru postao je duhovno utočište pravoslavnih vernika iz čitave Evrope, ujedinjenih u molitvi, radosti i ljubavi. Osim Miholjskih, tokom godine se obeležavaju još i zimske, letnje i Mitrovske zadušnice.
ŠTA SE STAVLJA U ČESNICU I KAD SE ONA PRAVI: Okreće se kao slavski kolač i lomi na onoliko delova koliko je ukućana
NIJEDAN SVEŠTENIK NEĆE IZVRŠITI OPELO NAD OVIM LJUDIMA: Teolog kaže da vam tu ne može ni Bog pomoći i predlaže da odmah ovo uradite!
SRPSKA SLAVA U SRCU FRANCUSKE: Freske zasijale na Malu Gospojinu, vernici iz raznih crkava zajedno u molitvi
SUTRA SU MIHOLJSKE ZADUŠNICE, DAN KADA SE SEĆAMO SVOJIH UPOKOJENIH! Evo kako se one obeležavaju prema crkvenim pravilima i šta moramo imati napisano na papiru u dva primerka
Naziv Tucindan potiče iz starog običaja da se pečenica nekada nije klala na uobičajen način, već se "tukla" – krupicom soli ili ušicama od sekire, nakon čega se pripremala za pečenje.
U besedi za ponedeljak Strasne sedmice Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje kako prihvatanje stradanja donosi nagradu večnog života i kako Hristovo stradanje daje snagu u svakodnevnim iskušenjima.
Prirodni lekovi, molitve i zdrave navike – saveti koji povezuju telo i veru za pravu zaštitu od negativnosti
Od jutarnje liturgije do prazničnog okupljanja uz rukotvorine i manastirske proizvode, dan je protekao u znaku molitve, sećanja na čudesno izbavljenje i živog susreta ljudi koji svoju veru potvrđuju i kroz rad i darivanje.
U pravoslavnom kontekstu, koren ovog izraza povezuje se sa grčkom rečju hagios, što znači sveti, kao i sa izrazom Hagion Oros, jednim od najvažnijih duhovnih središta pravoslavlja.
Od jutarnje liturgije do prazničnog okupljanja uz rukotvorine i manastirske proizvode, dan je protekao u znaku molitve, sećanja na čudesno izbavljenje i živog susreta ljudi koji svoju veru potvrđuju i kroz rad i darivanje.
Kolone vernika iz Golupca i Kučeva slile su se u manastir, gde je jutro počelo Liturgijom, a potom nastavljeno krsnim hodom i molitvom pred moštima svetitelja.
Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.
Predsednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice Srbije otvara lične i duhovne teme – od značenja praznika, preko tišine posta i borbe sa sopstvenim egom, do sećanja na svoje odrastanje i poruka o snazi zajedništva među ljudima.
Od jutarnje liturgije do prazničnog okupljanja uz rukotvorine i manastirske proizvode, dan je protekao u znaku molitve, sećanja na čudesno izbavljenje i živog susreta ljudi koji svoju veru potvrđuju i kroz rad i darivanje.
Od Velikog ponedeljka 6. aprila do Vaskrsa vodi kroz bogosluženja, molitvu i ličnu pripremu – vodič šta je važno, kada otići u hram i kako se pripremiti za Pričešće u danima najveće duhovne težine.
U pravoslavnom kontekstu, koren ovog izraza povezuje se sa grčkom rečju hagios, što znači sveti, kao i sa izrazom Hagion Oros, jednim od najvažnijih duhovnih središta pravoslavlja.