Duhovna riznica 04.01.2026 | 20:03

DA LI NA BOŽIĆNOJ TRPEZI TREBA DA BUDE PRASE ILI JAGNJE: Jednom za svagda rešena dilema!

Slika Autora
Autor: M.M.
DA LI NA BOŽIĆNOJ TRPEZI TREBA DA BUDE PRASE ILI JAGNJE: Jednom za svagda rešena dilema!
Tanjug/Dušan Aničić

Čajkanović naglašava da pečenica nikada nije bila "obično jelo".

Sutra je Tucindan, drugi dan pred Božić, datum koji u narodnoj tradiciji označava početak završnih priprema za najradosniji hrišćanski praznik. Upravo za Tucindan se, po običaju, priprema pečenica - meso koje će se naći na božićnoj trpezi kao prvo mrsno jelo posle dugog, šestonedeljnog Božićnog posta.

U našem narodu ovaj dan je vezan za klanje, odnosno nekadašnje "tucanje" Božićnjara, životinje namenjene božićnoj trpezi. Sam naziv Tucindan potiče iz starijih vremena, kada se pečenica nije klala na uobičajen način, već se "tucala“ krupicom soli ili tupim delom alata. Otuda i ime dana koje se zadržalo do danas.

Najčešće se za pečenicu bira prase ili jagnje, iako u nekim krajevima domaćini pripremaju i ćurku, gusku ili kokoš. 

Narodno predanje ovaj običaj često povezuje sa rođenjem Isusa Hrista u Vitlejemu. Jevanđelje po Luki govori o pastirima koji su u pećini našli Bogomladenca i poklonili mu se, a Sveto predanje dodaje da su na dar doneli jagnje. Iz toga se u kasnijem tumačenju razvila simbolika pečenice kao božićnog jela, koje se priprema na Tucindan, peče na Badnji dan, a jede na Božić.

Profimedia Andy Buchanan Alamy Profimed
Praseće pečenje, Ilustracija

 

Iako iz ovoga proizilazi da bi za Božić na trpezi trebalo da se nađe jagnje, u praksi je u srpskoj tradiciji pečenica najčešće prase, što se objašnjava i jednostavnom činjenicom da u vreme Božića u našim krajevima uglavnom nema jaganjaca. 

- Božićnjar je kod nas prase, a ne jagnje, prosto zato što kod nas u vreme Božića nema jaganjaca - navodi se u knjizi "Veronauka u kući".

Međutim, etnološka i religijska istraživanja ukazuju da ovaj običaj ima i mnogo starije korene, koji sežu u predhrišćansko doba. Poznati naučnik Veselin Čajkanović pisao je da je pečenica imala ulogu žrtve u starim verovanjima, povezanih sa totemizmom i zaštitom porodice od zlih sila. U tom kontekstu, svinja je imala posebno mesto kao životinja kojoj se pripisivala snažna.

Čajkanović naglašava da pečenica nikada nije bila "obično jelo". Ona se unapred bira, ima posebno ime – božićnjar - i zauzima centralno mesto na božićnoj trpezi. Poslovica "Božić je Božić, a pecivo mu je brat“ upravo potvrđuje da je reč o običaju sa dubokim religijskim značenjem, koji prevazilazi puku gastronomiju.

Crkva je ovaj narodni običaj prihvatila i blagoslovila, dajući mu novo značenje u hrišćanskom okviru, uz obrazloženje da posle dugog posta jaka i mrsna hrana "dobro dođe“, naročito u zimskom periodu. 

Danas se, uoči Tucindana, ljudi i dalje pitaju šta je "pravo" božićno pečenje - jagnjeće ili praseće, ili možda nešto treće. Odgovor, čini se, zavisi manje od pravila, a više od porodične tradicije, kraja u kome se živi i razumevanja običaja koji se vekovima prenose s kolena na koleno. Ono što ostaje zajedničko jeste simbolika Tucindana kao dana pripreme, zajedništva i iščekivanja Božića.