Zvona umeju da kažu više nego čitavi govori. Njihov zvuk 19. februara u 11.35, razliven nad Beogradom, objavio je da Srpska pravoslavna crkva dobija novog poglavara, ali i da pred njom stoji novo poglavlje. U tron pećkih patrijaraha stupio je 46. naslednik Svetog Save, arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski Porfirije.
Pet godina kasnije, taj trenutak ne stoji kao svečana fotografija u arhivi, već kao početna rečenica jedne žive priče.
Liturgija kao merilo
U sabornom hramu Svetog arhangela Mihaila, pod svodovima, izgovorene su reči koje su, bez patetike i bez političkog naboja, precizno definisale šta Crkva jeste i šta nije.
- Nije prvenstveni zadatak Crkve da se trudi da rešava bilo koju vrstu socijalnih, političkih, psiholoških i svakih drugih problema. U crkvu dolazimo na svetu Liturgiju da bismo tu dotakli i naslutili ono što je najvažnije, da bismo tu dotakli i primili krst Hristov, ali krst Hristov koji istovremeno znači vaskrsenje. To je osnovni zadatak Crkve! Crkva zato postoji u svetu, a sve ovo drugo pomenuto samo po sebi, kao produkt tog primarnog opredeljenja, biće obasjano upravo tim istim krstom i vaskrsenjem Hristovim. Ako sve imamo, a to nemamo – uzalud je, a ako to imamo, sve smo onda dobili - kazao je patrijarh Porfirije u pristupnoj besedi.
U tim rečima sadržana je celina njegovog dosadašnjeg patrijaraškog puta. Nema obećanja o brzom rešavanju društvenih kriza, nema ambicije da se Crkva pretvori u paralelni politički centar. Postavljen je drugačiji temelj: Liturgija kao središte, krst kao merilo, vaskrsenje kao horizont.
Pet godina poruke koja odjekuje
Za ovih pet godina, taj akcenat ostao je prepoznatljiv. Patrijarh Porfirije govori o dijalogu, ali ga uvek vraća na duhovni koren; govori o jedinstvu, ali ga ne svodi na spoljašnju slogu; govori o miru, ali ga ne odvaja od istine. Njegov javni nastup, često blag i pomirljiv, oslanja se na jasnu teološku vertikalu – bez nje, poruka bi bila tek lep ton bez sadržaja.
U trenutku ustoličenja, zvona su označila izbor jednog duhovnog vođe. Danas, pet godina kasnije, može se reći da su označila i opredeljenje: da Crkva ostane verna svojoj evharistijskoj suštini, da ne pristane na ulogu dekoracije ili instrumenta, da podseća da je krst istovremeno i stradanje i pobeda.
Krsnoj slavi prisustvovali su visoki gosti iz crkvenog, političkog i javnog života. Pozdravnu besedu održao je mitropolit niški Arsenije, a zvanicama se obratio i domaćin slave.
Posle trijumfa u Beogradskoj areni i osvajanja titule prvaka Evrope, reprezentativci Srbije posetili su patrijarha srpskog Porfirija - u susretu koji nije bio o golovima, već o onome što pobeda nosi sa sobom i kada aplauzi utihnu.
Jedan apel poglavara Srpske pravoslavne crkve pretvara molitvu u konkretno delo: krv koja se daruje u beogradskim hramovima postaje nada za nečiji novi početak.
Nakon pomoći stradalima u Konjicu i Jablanici, muftija Salem ef. Dedović javno se obratio poglavaru SPC i njegov čin opisao kao poruku bez koje nema zajedničke budućnosti u Bosni i Hercegovini.