Post, naročito onaj najstroži, na vodi, kakav se praktikuje tokom ovih dana, uči čoveka disciplini, ali još više - smirenju.
U susret Vaskršnjem postu, koji u pravoslavnoj tradiciji zauzima posebno mesto kao vreme najdubljeg duhovnog podviga, vernici se podsećaju da smisao uzdržanja ne leži samo u odricanju od određene hrane, već u sveukupnom preobražaju ličnosti.
Ovo je period kada se čovek poziva da zastane, zagleda se u sebe i preispita svoje misli, reči i dela, nastojeći da očisti srce od svega što ga udaljava od Boga i bližnjih.
Post, naročito onaj najstroži, na vodi, kakav se praktikuje tokom ovih dana, uči čoveka disciplini, ali još više - smirenju. U tom podvigu, telesno uzdržanje ima smisla jedino ako ga prati unutrašnja borba protiv grešnih sklonosti.
Shutterstock/Andrii Iemelianenko
Post na vodi automatski isključuje i gnev kod ljudi
Jer, kako uče sveti oci, nije dovoljno ne uzeti mrsnu hranu ako su srce i um ispunjeni gnevom, osudom ili zlopamćenjem. Upravo tada, spoljašnji post gubi svoj pravi smisao i pretvara se u puku formu bez suštine.
Posebno mesto u ovom periodu zauzima pokajanje, koje nije samo priznanje greha, već duboko unutrašnje kajanje i želja za promenom. Pokajanje podrazumeva i spremnost da se oprosti drugima jer bez praštanja nema ni istinskog mira. Upravo u tom duhovnom kontekstu, post postaje put ka oslobađanju od tereta prošlosti i vraćanju izgubljene harmonije.
U tom smislu, post na vodi dobija mnogo dublje značenje od samog uzdržanja od određene vrste hrane. On postaje simbol potpunog očišćenja - i tela i duše. Vernik je pozvan da se odrekne svega što ga vezuje za strasti, ali i da aktivno radi na izgradnji vrlina: krotosti, smirenja, trpljenja i ljubavi prema bližnjem.
printskrin youtube/dok anđeli spavaju
Otac Rafailo Boljević
- U procesu pokajanja, posebno u vreme posta, a pogotovo posta na vodi, odmah treba da istumačimo - kad se kaže "post na vodi", to znači "nema ništa od gneva"! Ako su dani strogog posta, napadaj na zlopamćenje! Jer, to su mrsna osećanja! Gnev, strasti, to su sve mrsna osjećanja, mrsna stanja. Čovek, kad se nalazi u njima, on mrsi - objašnjava otac Rafailo Boljević i dalje dodaje:
- Nije ispunio uslove posta i, kao onaj ko je mrsio, i to teško mrsio, jedući... Jer, kao što kaže jedan naš otac: "Posti na vodi, a džigerice svih onih oko njega pojedene njegovim zubima - on nije postio, on je jeo ljudsko meso i pio ljudsku krv, pijući krv bližnjeg." I, on prilazi Svetom putiru da se pričesti krotkim i smirenim Bogom. To su strašne situacije!
Kada život krene nizbrdo, a srce zavapi: „Zašto baš meni?“, možda nije reč o kazni, već o tajanstvenom duhovnom nasleđu koje se nevidljivo prenosi kroz pokolenja.
Dok psiholozi bes vide kao posledicu unutrašnje napetosti savremenog života, pravoslavlje ga prepoznaje kao duhovno stanje koje, ako se ne obuzda, nanosi štetu i okolini i duši.
Sveti velikomučenik Dimitrije ostao je upamćen kao zaštitnik Soluna, ali i kao svetitelj kome se vernici obraćaju u trenucima straha, bolesti i životnih iskušenja.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Sveti velikomučenik Dimitrije ostao je upamćen kao zaštitnik Soluna, ali i kao svetitelj kome se vernici obraćaju u trenucima straha, bolesti i životnih iskušenja.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Sveti velikomučenik Dimitrije ostao je upamćen kao zaštitnik Soluna, ali i kao svetitelj kome se vernici obraćaju u trenucima straha, bolesti i životnih iskušenja.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Među datumima koje pravoslavni vernici treba da zapamte nalaze se i neke od najpoznatijih srpskih slava, a kraj meseca donosi početak Božićnog posta, zbog čega će poslednja novembarska slavska trpeza biti posna.
Odnos prema majci i ocu zauzima posebno mesto u hrišćanskom učenju, a jedna od deset Božjih zapovesti upravo nalaže: "Poštuj oca svojega i mater svoju".