Sinod je odlučio da Sveta pravedna Ana Jovanović bude uvrštena među poštovane svetitelje, čime se produbljuje duhovna veza između dva bratska naroda.
Vest koja je stigla iz Ruske pravoslavne crkve ovih dana nije samo administrativna odluka jednog Sinoda, već tihi, ali snažan most između naroda koji dele isto duhovno nasleđe. Ime koje je dugo živelo u predanju i molitvi Hercegovine sada će se izgovarati i u ruskim hramovima.
Na zasedanju održanom 12. marta 2026. godine, Sinod je doneo odluku da u svoj kalendar uvrsti Svetu pravednu Anu Jovanović, majku Svetog Vasilija Ostroškog. Time je poštovanje ove tihe i skromne majke dobilo širi pravoslavni značaj, izlazeći iz lokalnih okvira i postajući deo opštecrkvene pobožnosti.
Od ove godine, njen praznik u Rusiji obeležavaće se 13. maja – istog dana kada se već proslavlja u Srbiji. Taj datum sada dobija dodatnu težinu: povezuje dve zemlje ne samo kalendarski već i molitveno, u zajedničkom sećanju na ženu čiji je život ostao gotovo nevidljiv istoriji, ali duboko upisan u duhovno pamćenje naroda.
Majka koja je vaspitala svetitelja
O Ani Jovanović nema mnogo zapisanih podataka, ali ono što je ostalo dovoljno je da se nasluti veličina njenog lika. U selu Mrkonjići, nadomak Trebinja, gde se i danas čuvaju njene mošti, započela je priča o jednoj majci koja je svoj dom pretvorila u mesto molitve, rada i tihe istrajnosti.
Foto: SPC
Ikona Svete Ane, majke Svetog Vasilija Ostroškog
Tu je 28. decembra 1610. godine rodila dečaka Stojana, potonjeg Svetog Vasilija Ostroškog. U vremenu oskudice i iskušenja, njen život nije bio obeležen velikim događajima, već svakodnevnim naporom da očuva veru i dostojanstvo porodice. Upravo u tom prostoru, bez pompe i zapisa, oblikovan je karakter budućeg svetitelja.
Prve molitve, prve pouke o veri i osnovama hrišćanskog života mali Stojan nije učio iz knjiga, već iz majčinog primera. Njena blagost, trud i nepokolebljiva vera ostavili su trag koji će kasnije postati prepoznatljiv u njegovom podvižničkom životu.
Od zaborava do opšteg poštovanja
Posebnu radost vernicima donelo je otkriće moštiju Svete Ane u Mrkonjićima pre dve godine, svega nekoliko dana uoči praznika Svetog Vasilija Ostroškog. Taj događaj doživljen je kao potvrda da ni oni čiji su životi prošli tiho ne ostaju zaboravljeni.
Foto: SPC
Ikona Svete Ane, majke Svetog Vasilija Ostroškog
Već naredne godine, na Saboru Srpske pravoslavne crkve, Ana Jovanović je i zvanično kanonizovana, čime je njeno ime uneseno u kalendar svetih. Odluka Ruske crkve sada tom poštovanju daje novu dimenziju – ono više nije samo lokalno ili nacionalno, već saborno.
U njenom životu nema velikih istorijskih scena, ali ima nečega što traje duže od svake hronike: vera koja se prenosi, ljubav koja oblikuje i molitva koja nadživljava vreme. Upravo zbog toga, ime Svete pravedne Ane danas stoji uz ime njenog sina – ne kao senka, već kao izvor iz kog je potekla njegova svetost.
U manastiru Mrkonjići, samo nekoliko metara od ulaza u hram, stoji košćela stara više od četiri veka - mesto gde se susreću vera, predanje i čudo prirode.
Posle božićne liturgije u Moskvi, poglavar Ruske crkve govorio je o grehu koji se proglašava vrlinom, slobodi bez granica i civilizacijskom sukobu koji se više ne može sakriti.
Na velikom međunarodnom forumu, đakon Vasilije Bursać predstavio višedecenijska iskustva agencije Dobročinstvo, istakavši značaj svetih putovanja, učenja i očuvanja tradicije u izazovima modernog društva.
Na godišnjicu izbora 46. poglavara Srpske pravoslavne crkve iz Rusije je stigla čestitka ispunjena bratskim porukama i naglaskom na jedinstvu, odgovornosti i istrajnosti u iskušenjima koja prate njegovo dosadašnje delovanje.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svete mučenice Veru, Nadu i Ljubav i majku im Sofiju po starom kalendaru, dok po novom slave Svetog Grigorija Jermenskog. Katolička crkva obeležava Svetog Jeronima. Jevreji obeležavaju peti dan Sukota, dok muslimani nemaju veliki praznik.
U Rimu za vreme cara Adrijana četiri hrišćanke odbile su da prinesu žrtvu idolskoj boginji Artemidi, a majka je svoje kćeri do poslednjeg trenutka učvršćivala u veri i učila ih da ne pokleknu pred strahom.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Reči velike ruske svetiteljke zapisane su u njenom žitiju, a ono što je rekla pred smrt decenijama kasnije dobilo je potpuno novo značenje, kada su hiljade vernika počele da dolaze na mesto gde počivaju njene mošti.
Posle smrti patrijarha Adrijana car je zabranio izbor njegovog naslednika i stavio Crkvu pod državnu kontrolu, dok su njegove reforme i promene verskih običaja deo sveštenstva i naroda videli kao potvrdu najstrašnijih proročanstava.
Susret patrijarha moskovskog i sve Rusije sa ambasadorom Kazemom Džalalijem održan je u trenutku velikih promena u Iranu, dok dve države sve snažnije povezuju religiju, društvene stavove i strateške interese.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Protojerej Aleksej Mitjušin objašnjava da li ovaj čin ima veze sa spasenjem, može li se obaviti nakon sahrane i kako vernici treba da učestvuju u molitvenom ispraćaju pokojnika.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Rumunski duhovnik objašnjava da post, molitva, milostinja i uzdržanje sami po sebi nisu dovoljni, jer je za Boga važno i sa kakvom namerom čovek čini ono što izgleda kao dobro.
Svetom liturgijom počelo je praznovanje, a nakon osvećenja Krsta usledio je kulturno-umetnički program uz nastupe horova i ansambala iz Bele Crkve, Beograda i Raške.