OVO NIJEDAN ČOVEK, ČAK NI SVEŠTENIK, NE SME DA URADI KAD NEKO UMRE: Takve osobe, prema kanonu, automatski se podvrgavaju anatemi
Nema izuzetaka kada je u pitanju krštenje upokojenih.
Otkrijte kako simbolika aspide upozorava na greh, iskušenja i snagu vere, ali i kako je u govoru postala metafora za žensku lukavost i oštrinu.
Danas, u četvrtak 6. sedmice Velikog posta, na bogosluženjima se čita odlomak iz Priča Solomonovih, koji upozorava na zamke greha i ljudske slabosti. Ove reči iz Jevanđelja nose jasnu poruku: opasnosti su često prikrivene i vreba tamo gde ih najmanje očekujemo.
U Pričama Solomonovim čitamo:
26. Sine moj, daj mi srce svoje, i oči tvoje neka paze na moje pute.
U ovom odlomku zmija‑aspida pojavljuje se kao simbol zamke i opasnosti, upozoravajući da slabosti i greh mogu čoveka uništiti ako ih ne prepoznamo na vreme. U grčkom originalu reč aspis označava otrovnu zmiju, a u pravoslavnoj tradiciji ona postaje simbol greha, iskušenja i Božje milosti nad zlom.
Reč aspida u savremenom srpskom jeziku danas označava zmiju otrovnicu, ali njeno poreklo vodi ka starogrčkoj reči aspis. U Starom i Novom zavetu ovaj pojam simbolizuje opasnost, zloću i smrtonosne zamke, ali istovremeno nosi i poruku nadvladavanja zla kroz veru.
Međutim, u svakodnevnoj konverzaciji i slengu reč aspida ima nešto drugačije značenje i koristi se u opisima kao pežorativan ženski lik sa naglašenim negativnim karakteristikama. Jedan od primera glasi:
- Osoba isključivo ženskog roda, kombinacija zmije i tašte... - piše u „Vukajliji“, što prenosi sleng značenje reči aspida. Takvi primeri pokazuju da se reč u govoru koristi ne samo kao naziv životinje, već i kao epitet za neprijatnu ili opaku osobu, najčešće ženu, u neformalnim ili humorističkim kontekstima.
Jedan od najlepših prikaza izvornog značenja javlja se u Isaiji 11:8: „I dijete će se igrati nad ruševinama aspidina [rupa otrovne zmije]…“. Ova vizija govori o danima pravde i mira, kada opasne zmije više ne predstavljaju pretnju, već postaju simbol Božje pobede nad smrću i strahom.
U pravoslavnom tumačenju, aspida nije samo zoološki pojam. Ona simbolizuje sve što može čoveka odvojiti od Boga, slabosti, greh, iskušenja – ali istovremeno pokazuje da je u Božjem prisustvu svaka opasnost savladiva. Ikonografija i liturgija često koriste ovu simboliku: zmija postaje podsetnik na snagu Božje milosti i budnost koju vernik mora imati.
Današnje čitanje iz Priča Solomonovih osnažuje poruku da oči i srce moraju paziti na puteve svoje da bi se izbegle zamke koje vrebaju u svakodnevnom životu. Aspida, bilo u obliku opasne zmije ili metafore greha, ostaje večni simbol očuvanja duhovne budnosti, vere i milosti. U svakodnevnom govoru reč je postala i metafora za žensku lukavost i oštrinu, čineći je prepoznatljivom u slengu i stilizovanom izrazu.
Nema izuzetaka kada je u pitanju krštenje upokojenih.
Hristos je decu postavio kao primer svima koji žele da zadobiju Carstvo nebesko.
U besedi za četvrtak 5. sedmice po Duhovima veliki srpski svetitelj objašnjava zbog čega osveta nikada ne donosi pobedu i kako se čuva mir čak i kada nas drugi povrede.
Probajte supu od pečuraka sa heljdinom kašom, recept iz „Pravoslavnog posnog kuvara“, pročitajte Molitvene uzdahe Gospodu Isusu Hristu i duhovno se nadahnite uz pouku Svetog Vasilija Velikog.
Pripovetka o prazniku koji nas uči da se prava vera vidi kroz ljubav, dobrotu i dela učinjena za druge
Na mestu gde se čuva sećanje na Kosovsku bitku služen je pomen knezu Lazaru i kosovskim mučenicima, dok su završetak okupljanja obeležila privođenja posle intervencije Kosovske policije.
I zaista, svaki Srbin danas domaćin, i svaka majka Srpkinja danas na Kosovu je na putu svetoga kneza Lazara i majke Jugovića, istakao je mitropolit Joanikije.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Svetitelj 4. veka pretvorio je običnu prodaju u nenametljivu propoved koja je razoružala tvrdoglavo jeretičko uverenje i dovela do neočekivanog obrta.
Sveti vladika Nikolaj Velimirović zabeležio je priču o ruskom izbeglici koji je u Beogradu postao monah i kasnije episkop, a čije se mošti danas čuvaju u beogradskom Sabornom hramu.
U besedi za četvrtak 5. sedmice po Duhovima veliki srpski svetitelj objašnjava zbog čega osveta nikada ne donosi pobedu i kako se čuva mir čak i kada nas drugi povrede.