KAKO SE OSVEŠTAVA POSAO DA ON POSTANE BLAGOSLOV: Starac Pajsije o radu koji ne opterećuje dušu i telo
Kada se sav smisao života svede samo na uspeh, zaradu ili svakodnevnu užurbanost, čovek lako izgubi mir i radost.
Dok savremeni čovek sve više vremena provodi u trci za novcem i uspehom, pravoslavno učenje podseća da posao nema smisla ako nije usmeren na pošteno izdržavanje porodice i pomoć onima kojima je to potrebno.
Nikada ranije čovek nije provodio toliko vremena na poslu kao danas. Radno vreme se često preliva u slobodno vreme, poslovne obaveze prate ljude i nakon završetka radnog dana, a mnogi su poslodavcima dostupni gotovo u svakom trenutku. Na prvi pogled deluje da takav način života donosi veću materijalnu sigurnost i viši životni standard. Ipak, uprkos većim prihodima i tehnološkom napretku, savremeni čovek sve češće se suočava sa umorom, unutrašnjim nemirom, narušenim porodičnim odnosima i osećajem da mu u životu nedostaje smisao.
Pravoslavno učenje podseća da rad sam po sebi nije najviša vrednost i da njegova moralna vrednost zavisi od cilja kojem služi. U društvu koje uspeh često meri isključivo novcem, položajem ili profesionalnim dostignućima, Crkva ukazuje na to da rad ima mnogo dublje značenje.
- Sa hrišćanske tačke gledišta, rad nije vrednost sama po sebi. On je blagosloven kad je u satrudništvu sa Gospodom, kada služi za ispunjenje Njegove zamisli o svetu i čoveku. Rad nije blagosloven kada ima egoistične ciljeve i interese i kada je usmeren na zadovoljavanje grešnih potreba duha i tela - objašnjava arhimandrit Danilo Ljubotina.
Prema njegovim rečima, Sveto pismo jasno govori o tome zbog čega čovek treba da radi.
- U Svetom pismu se navode dva moralna podsticaja za rad: da prehrani sebe ili da pomogne onima kojima je to neophodno - zaključuje arhimandrit Danilo.
Takav pogled na rad razlikuje se od shvatanja koje je danas široko rasprostranjeno. Savremeni čovek često posao doživljava kao sredstvo za sticanje bogatstva, društvenog ugleda ili lične afirmacije. Pravoslavlje, međutim, uči da čovek radi kako bi odgovorno brinuo o sebi i svojoj porodici, ali i da bi mogao da pomogne ljudima kojima je pomoć potrebna.
Na tu odgovornost vekovima podsećaju i reči Svetog apostola Pavla: „Ako neko neće da radi, neka ne jede.“ U tom smislu, rad nije samo način da se obezbedi egzistencija. On je i izraz čovekove odgovornosti prema sebi, bližnjima i Bogu.
Nije slučajno ni to što je Gospod Isus Hristos u svojim pričama često govorio o ljudima različitih zanimanja. U Jevanđelju se pominju sejači, žeteoci, trgovci, domaćini, upravitelji i poslenici u vinogradu. Kroz te primere pokazuje se da je pošten rad sastavni deo ljudskog života i prostor u kojem čovek može da svedoči svoju veru.
U pravoslavnoj tradiciji rad može da postane i podvig. To se naročito vidi u životu monaha, koji kroz svakodnevni trud, poslušanje i odricanje rade na sopstvenom duhovnom uzrastanju. Njihov primer pokazuje da rad nije samo sredstvo za sticanje materijalnih dobara, već i put kojim čovek oblikuje svoj karakter i približava se Bogu.
Arhimandrit Danilo ističe da blagosloveni rad podrazumeva i pravedan odnos prema materijalnim dobrima, kako bi ona služila na korist svima. Takav odnos nije moguć bez duhovne dimenzije ljudskog života. Kada čovek izgubi vezu sa tom dimenzijom, rad lako može da postane sredstvo za ostvarivanje sebičnih želja i ličnih interesa.
Govoreći o problemima savremenog društva, arhimandrit Danilo upozorava da se ljudi sve više udaljavaju od svog unutrašnjeg života.
- Savremeno doba donelo je udaljavanje ljudi od njihove unutrašnje duhovne dimenzije, pretvarajući ih u entitete ispražnjene od smisla, mira i ljudske radosti. Čitave industrije daju nametanje i bezočno propagiranje besmislene zabave, igara bez smisla, lenjosti i izolacije, poroka i greha.
Kako navodi, mnoge industrije danas zarađuju upravo na podsticanju ljudskih slabosti. Reklamiraju se sadržaji i navike koji podstiču pijanstvo, kockanje, narkomaniju, blud i druge poroke. Posledice takvog načina života ne oseća samo pojedinac. One pogađaju porodice, razaraju međuljudske odnose i ostavljaju trag na čitavom društvu.
PROČITAJTE JOŠ: ZAŠTO ČOVEKA UVEK SNAĐE ONO OD ČEGA NAJVIŠE BEŽI: Vladika Nikolaj odgovara na jedno od najstarijih ljudskih pitanja
Ipak, uprkos brojnim krizama koje obeležavaju naše vreme, sve više ljudi oseća potrebu da pronađe dublji smisao života. Zato se, smatra arhimandrit Danilo, sve jasnije pokazuje potreba za povratkom duhovnim vrednostima, traženjem unutrašnjeg mira i približavanjem Bogu kao jedinom istinskom izvoru mira.
U tom svetlu i rad dobija svoje pravo značenje. On nije cilj sam po sebi, niti merilo čovekove vrednosti. Njegov smisao nije u neprekidnoj trci za većom zaradom, već u odgovornom staranju o sebi i svojim bližnjima, kao i u spremnosti da se pomogne onima kojima je pomoć potrebna. Prema pravoslavnom učenju, upravo su to dva razloga zbog kojih rad postaje blagoslov, a ne teret koji čoveka udaljava od onoga što je zaista važno.
Kada se sav smisao života svede samo na uspeh, zaradu ili svakodnevnu užurbanost, čovek lako izgubi mir i radost. Pravoslavno učenje nas podseća da život nije dat da bismo ga u potpunosti razumeli, već da bismo ga živeli u veri, strpljenju i poslušanju. Docent Moskovske duhovne akademije objasnio je zbog čega pravoslavlje ne posmatra rad kao apsolutnu vrednost i zašto čovekov trud može biti i blagoslov i razlog za osudu. Kada čovek počne dan krstom i molitvom, on ne menja samo svoje raspoloženje, već polako menja i pogled na život. Budi deo Religija.rs zajednice.
Udaljavanje od unutrašnjeg života
KAKO SE OSVEŠTAVA POSAO DA ON POSTANE BLAGOSLOV: Starac Pajsije o radu koji ne opterećuje dušu i telo
OVAJ POSAO JE BOGU NAJMILIJI! Starac Tadej je govorio da ga zato od srca treba raditi!
KOJE POSLOVE CRKVA OSUĐUJE: Sveštenik Antonije Borisov upozorava da nije svaki rad Bogu po volji
KAKO ZA 15 DANA REŠITI NAIZGLED NEREŠIV PROBLEM?! Arhimandrit Hrizostom dao savet zlata vredan - kaže da deluje 100 odsto
Sveti velikomučenik Dimitrije ostao je upamćen kao zaštitnik Soluna, ali i kao svetitelj kome se vernici obraćaju u trenucima straha, bolesti i životnih iskušenja.
Sveti Dimitrije rođen je u Solunu, u uglednoj i pobožnoj porodici.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
Ne treba očajavati ako na Zadušnice ne možete da odete u crkvu i na grobove svojih najmilijih.
Markijan je bio čtec, a Martirije ipođakon, dok su obojica obavljala i dužnost notara, odnosno sekretara patrijarha.
Važno je znati da sveštenik ne bi trebalo da uslovljava molitvu određenom sumom novca.
Sa nežnom korom, žutom glazurom i bogatim filom od čokolade i oraha, ovaj provereni recept donosi ukus kolača koji je nekada krasio svečane trpeze.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Pravoslavlje uči da je jezik dar Božiji i da će čovek za svaku izgovorenu reč dati odgovor pred Gospodom.
U pravoslavnom pogledu na život, rad nikada nije shvatan kao prokletstvo, već kao blagoslov i način da čovek učestvuje u Božijem promislu.
U trenucima kada pritisnu muke, ljudi se prirodno okreću veri, ali se neretko javi dilema – da li se obratiti određenom svecu ili je dovoljna molitva upućena Bogu.
Prava molitva ne traži uvek mnogo reči, već čisto i ponizno srce.
Sveti velikomučenik Dimitrije ostao je upamćen kao zaštitnik Soluna, ali i kao svetitelj kome se vernici obraćaju u trenucima straha, bolesti i životnih iskušenja.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
Ne treba očajavati ako na Zadušnice ne možete da odete u crkvu i na grobove svojih najmilijih.
Važno je znati da sveštenik ne bi trebalo da uslovljava molitvu određenom sumom novca.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Obeležavanje Zadušnica trebalo bi da počne odlaskom u crkvu, gde se služi Sveta liturgija i pominju imena preminulih.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Vest o njegovom upokojenju objavila je Parohija Svete Trojice u Roterdamu.
Među datumima koje pravoslavni vernici treba da zapamte nalaze se i neke od najpoznatijih srpskih slava, a kraj meseca donosi početak Božićnog posta, zbog čega će poslednja novembarska slavska trpeza biti posna.
Svako žrtvoprinošenje je pagansko i nema uporišta u Svetoj nam Crkvi, istakao je otac Milan.
Odnos prema majci i ocu zauzima posebno mesto u hrišćanskom učenju, a jedna od deset Božjih zapovesti upravo nalaže: "Poštuj oca svojega i mater svoju".