CEO SPISAK! KOJIM SVETITELJIMA SE TREBA MOLITI U BOLESTIMA I DRUGIM NEVOLJAMA!
U trenucima kada pritisnu muke, ljudi se prirodno okreću veri, ali se neretko javi dilema – da li se obratiti određenom svecu ili je dovoljna molitva upućena Bogu.
Kada se sav smisao života svede samo na uspeh, zaradu ili svakodnevnu užurbanost, čovek lako izgubi mir i radost.
U vremenu kada svakodnevne obaveze često preuzimaju najveći deo čovekovog dana, pravoslavna duhovnost neprestano podseća da rad i trud nisu sami sebi cilj, već deo puta kojim se čovek približava Bogu.
Posao je potreban, jer kroz njega čovek ispunjava svoje dužnosti, brine o porodici i doprinosi zajednici. Međutim, u učenju Svetih otaca naglašava se da je važno da rad ne zarobi čovekovo srce.
Pravoslavna tradicija uči da čovek može da obavlja svoje dužnosti savesno i predano, ali da pri tome ne zaboravi ono najvažnije - unutrašnji život i vezu sa Hristom.
Kada se sav smisao života svede samo na uspeh, zaradu ili svakodnevnu užurbanost, čovek lako izgubi mir i radost.
Tada posao prestaje da bude blagoslov i postaje teret koji opterećuje i telo i dušu.
Duhovnici često govore da je potrebno praviti razliku između rada kao obaveze i rada kao središta života.
Ruke mogu biti zauzete mnogim poslovima, ali srce treba da ostane okrenuto Bogu. U takvom raspoloženju i najobičnije dužnosti mogu postati prilika za duhovni rast, jer se obavljaju sa smirenjem, strpljenjem i zahvalnošću.
Upravo na to podsećaju reči Svetih otaca, koji su upozoravali da čovek ne sme da dopusti da prolazne stvari zauzmu mesto koje pripada Hristu.
Među njima je i starac Pajsije Svetogorac, koji je govorio o tome koliko je važno sačuvati srce od rasipanja u beznačajnim brigama.
"Koliko god je moguće, ne dajte svoje srce poslu. Dajte mu ruke, dajte mu svoje rasuđivanje. Ne dajte svoje srce ničemu beznačajnom, beskorisnom. Inače, kako će ono onda zaigrati za Hrista? Kada je srce u Hristu, tada se osveštava i posao. I sam čovek tada zadržava unutrašnju duhovnu svežinu snage i doživljava pravu radost."
U trenucima kada pritisnu muke, ljudi se prirodno okreću veri, ali se neretko javi dilema – da li se obratiti određenom svecu ili je dovoljna molitva upućena Bogu.
U pravoslavnom pogledu na život, rad nikada nije shvatan kao prokletstvo, već kao blagoslov i način da čovek učestvuje u Božijem promislu.
Pravoslavlje uči da je jezik dar Božiji i da će čovek za svaku izgovorenu reč dati odgovor pred Gospodom.
Nije dovoljno misliti dobro, potrebno je činiti dobro.
Pravoslavno učenje poziva roditelje da svoju decu vaspitavaju sa strpljenjem, blagim savetom i molitvom.
Ljubav je, prema pravoslavlju, podvig.
Docent Moskovske duhovne akademije objasnio je zbog čega pravoslavlje ne posmatra rad kao apsolutnu vrednost i zašto čovekov trud može biti i blagoslov i razlog za osudu.
Svaka duša koja se udaljila od istine jeste rana na telu Crkve.
Svetitelj i čudotvorac opisuje kako su ga uvrede i klevete, umesto da ga slome, naučile slobodi, smirenju i ljubavi oslobođenoj potrebe za ljudskim odobravanjem.
Prema navodima iz diplomatskih krugova, Evropska unija ponovo otvara pitanje restriktivnih mera prema patrijarhu Kirilju, što je izazvalo zabrinutost u crkvenim krugovima zbog mogućeg presedana za verske poglavare.
Gledajući tuđe imanje, položaj, ugled ili bogatstvo, mnogi zaboravljaju da svako nosi svoj krst, svoje borbe i svoj put pred Bogom.
Crkva poznaje i opravdane izuzetke.
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
Arhimandrit Jefrem poručio je da prisustvo Časnog Pojasa nije slučajno, govorio je o „milion poklonika“, zavetu kneza Lazara i duhovnoj vezi koja ostaje i posle odlaska svetinje u Vatoped.
Na Vračaru, pred odlazak Časnog pojasa Presvete Bogorodice, emotivni prizori i molitvena tišina obeležili su ispraćaj koji je, uz suze patrijarha i sabranost vernika, zatvorio 17 dana hodočašća kroz Hram Svetog Save.
Svetinja je u molitvenoj tišini ispraćena iz srpske prestonice ka manastiru Vatoped, u kojem se vekovima čuva.
U selu Resen kod Bosilegrada osveštan je hram Svetog proroka Ilije, čija je gradnja započeta u 19. veku, a dovršena tek danas, kada su meštani ispunili obećanje koje su generacije prenosile kao porodični i seoski amanet.
Gledajući tuđe imanje, položaj, ugled ili bogatstvo, mnogi zaboravljaju da svako nosi svoj krst, svoje borbe i svoj put pred Bogom.
Nežna tekstura, bogat ukus i nekoliko jednostavnih sastojaka dovoljni su za specijalitet koji se odlično slaže uz doručak, večeru ili kao dodatak ručku.