BEZ OVOGA NE ZAPOČINJITE NIJEDAN OZBILJAN POSAO: Shiiguman Jeronim kaže da jedino to garantuje uspeh
Prava molitva ne traži uvek mnogo reči, već čisto i ponizno srce.
U pravoslavnom pogledu na život, rad nikada nije shvatan kao prokletstvo, već kao blagoslov i način da čovek učestvuje u Božijem promislu.
Danas ljudi ne govore samo da su umorni od posla, već da su iscrpljeni borbom da od tog posla prežive. Rade mnogo, ulažu sebe do kraja, ali sve češće tvrde da njihov trud nije dovoljan za dostojanstven život.
Umor je postao dublji od telesnog - pretvorio se u stalnu teskobu, jer pošten rad gubi vrednost, a sigurnost se topi pred očima.
U pravoslavnom pogledu na život, rad nikada nije shvatan kao prokletstvo, već kao blagoslov i način da čovek učestvuje u Božijem promislu. Ipak, Crkva ne zatvara oči pred ljudskom teskobom. Kada se čovek trudi, a plodovi tog truda izostaju, u srce se uvlače strah, neizvesnost i osećaj besmisla. Tada posao prestaje da bude samo sredstvo za život i postaje izvor stalne brige, koja pritiska dušu i muti mir.
Savremeni čovek često nosi dvostruki teret: fizički umor zbog prekomernog rada i unutrašnju teskobu zbog straha da taj rad nije dovoljan da obezbedi osnovnu egzistenciju. U toj borbi lako se gubi poverenje - najpre u sebe, a potom i u život.
Pravoslavlje, međutim, podseća da čovek nije pozvan da sve nosi sam. Postoji granica ljudskih mogućnosti, trenutak kada sav trud, disciplina i odgovornost više nisu dovoljni. Upravo tada vera dobija svoj puni smisao.
U takvim okolnostima, Crkva ne poziva na očajanje, već na smirenje i predavanje. Ne kao odustajanje od rada, već kao svesno priznavanje da poslednja reč ne pripada ljudskom naporu, već Bogu. Kada čovek čini sve što je u njegovoj moći, a ipak se suočava s nemaštinom, pozvan je da svoju brigu preobrazi u molitvu, a strah u poverenje. Jer Bog vidi i trud i nepravdu, i On zna granice ljudske snage.
U tom duhu, snažno odzvanjaju reči Svetog Pajsija Svetogorca, koje donose utehu svima koji rade mnogo, a jedva sastavljaju kraj s krajem:
"Ne treba da nas muči teskoba zbog posla. Kada ne možemo da sastavimo kraj s krajem radeći svoj posao, viknimo podižući ruke visoko: Bože moj, ja činim sve što mogu, a Ti učini ostalo".
Prava molitva ne traži uvek mnogo reči, već čisto i ponizno srce.
Crkva uči da škrt čovek zapravo ne poseduje novac, već novac poseduje njega.
Zle misli, ako se neguju, postaju navike, a navike se pretvaraju u način života.
U trenucima kada pritisnu muke, ljudi se prirodno okreću veri, ali se neretko javi dilema – da li se obratiti određenom svecu ili je dovoljna molitva upućena Bogu.
Dok savremeni čovek sve više vremena provodi u trci za novcem i uspehom, pravoslavno učenje podseća da posao nema smisla ako nije usmeren na pošteno izdržavanje porodice i pomoć onima kojima je to potrebno.
Docent Moskovske duhovne akademije objasnio je zbog čega pravoslavlje ne posmatra rad kao apsolutnu vrednost i zašto čovekov trud može biti i blagoslov i razlog za osudu.
Pravoslavno učenje nas podseća da život nije dat da bismo ga u potpunosti razumeli, već da bismo ga živeli u veri, strpljenju i poslušanju.
Kada se sav smisao života svede samo na uspeh, zaradu ili svakodnevnu užurbanost, čovek lako izgubi mir i radost.
Rumunski duhovnik objašnjava da post, molitva, milostinja i uzdržanje sami po sebi nisu dovoljni, jer je za Boga važno i sa kakvom namerom čovek čini ono što izgleda kao dobro.
U besedi za utorak 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički tumači Hristove reči o vlasti da položi život i ponovo ga uzme, otkrivajući dubinu Njegove žrtve i ljubavi prema ljudima.
Jedna od pouka svetogorskog duhovnika govori o slabostima koje čovek često ne primećuje, a upravo kroz njih, kako je upozoravao, iskušenje može da pronađe put do srca.
Više od 20 strana hronike upućene patrijarhu Vartolomeju otkriva detalje događaja iza zatvorenih vrata uoči Sabora u Kijevu, sastanaka sa Petrom Porošenkom, sukoba oko Filaretove uloge i stalnog nadzora nad carigradskom delegacijom.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Bog ih je, prema predanju, obdario i darom čudotvorstva, pa su kod njih dolazili brojni bolesnici tražeći isceljenje.
Jedna od pouka svetogorskog duhovnika govori o slabostima koje čovek često ne primećuje, a upravo kroz njih, kako je upozoravao, iskušenje može da pronađe put do srca.
Njeno stradanje počelo je nakon što je zajedno sa još 48 hrišćana odbila da učestvuje u prinošenju žrtava idolima.
Više od 20 strana hronike upućene patrijarhu Vartolomeju otkriva detalje događaja iza zatvorenih vrata uoči Sabora u Kijevu, sastanaka sa Petrom Porošenkom, sukoba oko Filaretove uloge i stalnog nadzora nad carigradskom delegacijom.