ZAŠTO MAJKAMA ZABRANJUJU DOLAZAK NA KRŠTENJE SOPSTVENOG DETETA: Sveštenik Vladimir Pučkov otkriva da su krv i brojne zablude krive za to
Protojerej objašnjava kako je strah prerastao u pogrešno tumačenje crkvenih pravila.
U Hramu Svetih novomučenika jasenovačkih episkop pakračko-slavonski služio je svetu arhijerejsku liturgiju, tokom koje je krštena novoprosvećena sluškinja Božja.
U prostoru gde se istorija pamti tišinom, a molitva dobija posebnu težinu, u Manastiru Jasenovac liturgijski je proslavljen praznik Svetog sveštenomučenika Polikarpa. U drugoj nedelji Velikog posta, koja je posvećena Svetom Grigoriju Palami, verni narod sabrao se na svetoj liturgiji koja je spojila sećanje na mučeništvo i radost novog duhovnog rađanja.
U Hramu Svetih novomučenika jasenovačkih svetu arhijerejsku liturgiju služio je vladika pakračko-slavonski Jovan, uz molitveno učešće vernog naroda, sestrinstva ove svete obitelji i gostiju koji su došli u Jasenovac da zajedno podele radost.
Posebnu radost liturgijskom sabranju donelo je krštenje i miropomazanje novoprosvećene sluškinje Božje Hristine. Ova vernica je kroz svetu tajnu krštenja primila svoje kršteno ime i postala deo Pravoslavne crkve. U ambijentu koji nosi teško istorijsko pamćenje, čin duhovnog rođenja dobio je snažnu simboliku – kao tihi odgovor vere na prošlost ispisanu stradanjem.
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Liturgija je protekla u sabranosti koja je uobičajena za dane Velikog posta: bez spoljne raskoši, ali sa dubokom unutrašnjom koncentracijom vernih. U takvom ozračju vladika Jovan je uputio i svoju arhipastirsku besedu, tumačeći odlomke iz Svetog pisma.
Govoreći okupljenima, vladika je čestitao praznik i podsetio na duhovni značaj posta i molitve, ali i na snagu svedočanstva svetih mučenika koji su kroz istoriju pokazali da vera opstaje i onda kada su iskušenja najveća.
Tako je liturgija u manastiru Jasenovac spojila tri snažne niti pravoslavnog iskustva: sećanje na mučeništvo, zajedničku molitvu i radost novog života u veri.
Protojerej objašnjava kako je strah prerastao u pogrešno tumačenje crkvenih pravila.
Majka i dve ćerke iz Turske primile su svetu tajnu krštenja u trebinjskom hramu Svetih arhangela.
Parohijani u Bozemanu primili su Svetu tajnu krštenja, dok je još petnaestoro započelo pripremu za ulazak u Pravoslavnu crkvu.
Jedan mladić je pred svetogorskim starcem napisao nadimak umesto punog krštenog imena, a odgovor koji je dobio otkrio je duboku poruku pravoslavne vere o tome kako se čovek upisuje i prepoznaje pred Bogom.
Muškarac iz Londona izgubio život tokom verskog obreda u Birmingemu, dok se pastorka suočava sa optužbom i otvaraju pitanja o bezbednosti i odgovornosti.
U manastiru Jasenovac više episkopa Srpske pravoslavne crkve služilo je Liturgiju, rukopoložen je novi đakon, a pojanje Vizantijskog hora iz Ljubljane i prisustvo mladih iz Zagreba uveličali su ovaj dan.
Kurdkinja iz Danilovgrada primila pravoslavlje u manastiru Ždrebaoniku, u blizini Danilovgrada.
U Buenos Ajresu kršteno deset odraslih i troje dece posle višemesečne pripreme, a praznično bogosluženje u obnovljenom hramu pretvorilo se u snažno svedočanstvo da vera ne poznaje granice jezika, porekla i kontinenta.
U hramu u Bresnici, pred mnoštvom vernika, otvorena su pitanja koja se retko izgovaraju naglas – šta u čoveku zaista živi, šta odumire i po čemu će ga, na kraju, Bog prepoznati
Bogosluženje mitropolit crnogorsko-primorskog u Baru još jednom je potvrdilo snagu zajedničke molitve, značaj pokloništva i trajno mesto ovog svetitelja u životu pravoslavnih vernika
U prisustvu predstavnika Srbije i Ambasade Rusije, kao i arhijereja Srpske pravoslavne crkve, svečanost u Novom Sadu prerastao je diplomatski protokol i dobio snažnu duhovnu i simboličku dimenziju kroz poruke o veri i jedinstvu.
U Starom Generalštabu obeležen Dan Vojske Srbije uz poruke o državnosti, tradiciji i nasleđu Drugog srpskog ustanka, uz prisustvo državnih i verskih i velikodostojnika.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Od krika na krstu do reči koje podižu iz beznađa: zašto su rani hrišćani sačuvali baš ove trenutke u izvornom obliku.
Iako se priprema od istih osnovnih sastojaka, svaka kuhinja mu daje svoj potpis, čuvajući duh jela koje je preživelo generacije.
Pravoslavno iskustvo podseća da se snaga čoveka ne meri time koliko može da uzvrati, već koliko može da podnese i oprosti.