Božji ugodnik čija je vera preobrazila njegov život i učinila ga simbolom hrabrosti i nepokolebljivosti. Njegova borba i mučeništvo ostaju inspiracija za vernike širom sveta, dok se danas okupljaju u molitvi i sećanju na njegovu žrtvu i ljubav prema Bogu.
Danas Srpska pravoslavna crkva i njeni vernici slave Svetog velikomučenika Prokopija, Božjeg ugodnika čije je ime sinonim za hrabrost i veru. Rođen u Jerusalimu, Prokopije, čije je prvobitno ime bilo Neanije, odrastao je u duhu rimskog idolopoklonstva. Njegova majka, paganka, odgajala ga je prema rimskim običajima, dok je njegov otac bio hrišćanin.
Car Dioklecijan, koji je progonio hrišćane, primetio je Neanija i uzeo ga u svoju vojsku. Dioklecijan ga je poslao u Aleksandriju da uništi hrišćane, ali na tom putu Neanije je doživeo preobražaj sličan onome koji je doživeo apostol Pavle. Usred noći, tokom velikog zemljotresa, javio mu se Gospod i rekao: „Neanije, kamo ideš, i na koga ustaješ?“ Neanije je u strahu upitao: „Ko si ti?“ Tada mu se u vazduhu pojavio svetao krst, i glas iz krsta mu je rekao: „Ja sam Isus raspeti Sin Božji. Ovim znamenjem pobeđuj neprijatelje svoje, i mir moj biće s tobom.“
Printscreen
Ikona Svetog velikomučenika Prokopija
Ovaj događaj je preokrenuo život Neanija. Napravio je krst kakav je video i umesto da krene protiv hrišćana, okrenuo se protiv neprijatelja Jerusalima, Agarjana. Kao pobednik, ušao je u Jerusalim i objavio majci da je postao hrišćanin. Na suđenju je skinuo vojvodski pojas i mač, pokazavši time da je sada vojnik Hrista Cara.
Posle velikih mučenja, bačen je u tamnicu gde mu se ponovo javio Gospod Hristos, koji ga je krstio i dao mu ime Prokopije. Jednog dana, na tamnički prozor došlo je 12 žena i reklo mu: „I mi smo sluškinje Hristove.“ Zbog toga su bačene u istu tamnicu, gde ih je sveti Prokopije učio veri Hristovoj i pripremao za mučeničku smrt. U činu venčanja bračnih, spominje se sveti Prokopije, pored cara Konstantina i carice Jelene, zbog hrabrosti i vere tih žena.
Gledajući njihove muke, i Prokopijeva majka je poverovala u Hrista, te su svih 13 mučenika zajedno pogubljeni. Kada je sveti Prokopije izveden na gubilište, podigao je ruke prema istoku i pomolio se Bogu za sve bedne i nevoljne, sirote i udovice, a naročito za Crkvu, da uzraste i rasprostre se. Njegova molitva je bila uslišena, nakon čega je radosno primio mučeničku smrt, odlazeći svom Gospodu u večnu radost.
Sveti Prokopije je časno postradao u Kesariji Palestinskoj i uvenčan je vencem besmrtne slave 8. jula 303. godine. Danas, vernici u Srbiji sa ponosom se sećaju njegovog velikog podviga i molitveno se obraćaju ovom svetitelju, tražeći njegov zagovor i blagoslov. Njegova žrtva i vera i dalje svetle kao svetionik nade i ljubavi prema Hristu.
Od narodnih predanja o zaštiti doma i zdravlju do pogrešnog razumevanja uloge ikona, Crkva objašnjava gde se završava iskreno poštovanje svetitelja, a gde počinju verovanja koja nisu deo pravoslavnog učenja.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je da snaga naroda počiva na očuvanju vere i identiteta, podsećajući da Vidovdan i Sveti knez Lazar svedoče o izboru večnih vrednosti koje su kroz vekove čuvale dostojanstvo i slobodu.
Recept monahinje Atanasije Rašić iz knjige "Ko posti, dušu gosti" spaja krompir, šargarepu, celer i karfiol sa mirisnim sosom od paradajza i belog luka u jednostavno, zasitno jelo koje se lako priprema i dugo pamti.
Sveti Manuil, Savel i Ismail bili su Persijanci, sinovi oca neznabošca i majke hrišćanke, koja ih je odmalena vaspitala u duhu Jevanđelja i privela svetom krštenju.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Na dan Svetog velikomučenika Prokopija, 21. jula, vernici mu se obraćaju za zdravlje, mir u domu, sreću porodice i hrabrost pred iskušenjima, verujući da molitve pred njegovom ikonom donose utehu i snagu u svakodnevnom životu.
Priča o mladiću iz Jerusalima koji je svojim životom pokazao da istinska snaga dolazi iz ljubavi prema Hristu, čak i pred najtežim iskušenjima i mučeništvom.
Skriveni hrišćanin na carskom dvoru odbio je idolsku hranu i priznao Hrista pred Trajanom – predanje otkriva šta se dogodilo u tamnici kad je izdahnuo.
Sveti Manuil, Savel i Ismail bili su Persijanci, sinovi oca neznabošca i majke hrišćanke, koja ih je odmalena vaspitala u duhu Jevanđelja i privela svetom krštenju.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog Tihona Amatuntskog po starom, odnosno Svete apostole Petra i Pavla po novom kalendaru. Katolička crkva obeležava blagdan Svetih apostola Petra i Pavla, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznati veliki praznik.
Na mestu gde se čuva sećanje na Kosovsku bitku služen je pomen knezu Lazaru i kosovskim mučenicima, dok su završetak okupljanja obeležila privođenja posle intervencije Kosovske policije.
I zaista, svaki Srbin danas domaćin, i svaka majka Srpkinja danas na Kosovu je na putu svetoga kneza Lazara i majke Jugovića, istakao je mitropolit Joanikije.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Crkveno predanje razlikuje ličnu molitvu za takve osobe od liturgijskog pominjanja, a ljubav prema njima ostaje poziv da se za njihovo dobro i spasenje ne prestaje moliti.
U besedi za ponedeljak 5. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da svaka reč ima težinu pred Bogom i poziva hrišćane na čuvanje misli, govora i srca.