DANAS JE VELIKA SUBOTA, DRUGI DAN HRIŠĆANSKE ŽALOSTI: Obeležavamo uspomena na sahranu Isusa Hrista
Velika subota je jedina subota u godini kada se posti na vodi.
Na Vaskrsni ponedeljak se nastavljaju gozbe i veselja, na kome se ugošćavaju rođaci, kumovi, komšije i prijatelji.
SPC danas obeležava Vaskrsni ponedeljak. Ovaj praznik obeležen je crvenim slovom.
Naziva se i Svetlim ponedeljkom, prvim danom Svetle nedelje.
To je prvi dan po Vaskrsu, u koji se pesme dana Hrišćanske Pashe poju sa istim intenzitetom i žarom, jer se cela Svetla sedmica smatra kao produžetak jednog dana - Vaskrsa.
Zato je bogosluženje isto kao i za Vaskrs. Ono posle vozglasa sveštenika, počinje pesmom trikratnog "Hristos voskrese". Na jutrenju pre šestopsalmija takođe se uvek peva "Hristos voskrese" tri puta, i tek potom se čita šestopsalmije.
U većini naših krajeva Vaskršnji praznici traju tri dana. Na Vaskrsni ponedeljak se nastavljaju gozbe i veselja, na kome se ugošćavaju rođaci, kumovi, komšije i prijatelji. To je vreme kada se okuplja rodbina i iz udaljenijih krajeva.
U mnogim mestima se organizuju litije, uključujući i manastir Hilandar.
Rano izjutra, po završenoj službi u hramu, monasi izlaze iz manastirske porte, noseći crkvene predmete, na čelu sa ikonom Bogorodice Trojeručice. Krećući se laganim hodom u povorci, poju svo vreme tropare Bogorodici i obilaze mesta: Krst cara Dušana, spomen mesto Bogorodici podignuto na mestu gde je uginula mazga koja je donela ikonu Bogorodice Trojeručice iz Jerusalima, kosturnicu gde se čuvaju kosti upokojenih monaha, a onda se vraćaju u manastir i ponovo ulaze u hram.
Velika subota je jedina subota u godini kada se posti na vodi.
Vaskrs simbolizuje pobedu života nad smrću, svetlosti nad tamom i dobra nad zlom, nudeći vernicima nadu u večni život i spasenje.
Kaže da i svešteničke porodice ovaj praznik provode kao i sve, uz jednu razliku.
Razlika je i u vaskršnjoj trpezi.
Njeno poslednje pojavljivanje u Novom zavetu beleži se na dan Pedesetnice, kada je bila među apostolima prilikom silaska Duha Svetoga – događaja koji se smatra rođenjem hrišćanske crkve.
Službe su iste kao i prethodna dva dana.
U vaskršnjem intervjuu episkop budimljansko-nikšićki ne ostaje nem na pitanja savremenog čoveka, već otvoreno i sa apostolskom smelošću ukazuje na duhovne zablude koje su nas, kao narod, dovele do duhovnog sloma i identitetskog posrnuća.
Najosnovnije na Vaskrs jeste da se ode na svetu liturgiju gde se proslavlja vaskrsenje Hristovo, moli se Bogu i pričešćuje se, a kada se dođe kući, slavi se Vaskrs sa najmilijima, objasnio je sveštenik Žarko Marković.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog sveštenomučenika Artemona po starom i Svetog mučenika Vasilija Amasijskog po novom kalendaru. Katolici obeležavaju Nedelju Dobrog pastira, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Bio sveštenik u Laodikiji za vreme cara Dioklecijana.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog Vasilija Ispovednika po starom i Svetog apostola Marka po novom kalendaru. Katolici obeležavaju praznik Svetog apostola Marka, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Još kao mlad postao je monah i učenik Prepodobnog Prokopija Dekapolita.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Od krika na krstu do reči koje podižu iz beznađa: zašto su rani hrišćani sačuvali baš ove trenutke u izvornom obliku.
Iako se priprema od istih osnovnih sastojaka, svaka kuhinja mu daje svoj potpis, čuvajući duh jela koje je preživelo generacije.
Pravoslavno iskustvo podseća da se snaga čoveka ne meri time koliko može da uzvrati, već koliko može da podnese i oprosti.