CRKVENI KALENDAR ZA JANUAR 2026.
Verski kalendar Srpske pravoslavne crkve za 1. mesec 2026. leta Gospodnjeg, s detaljima o postu, slavama i danima posvećenim svetiteljima.
Srpska pravoslavna crkva 10. januara molitveno se seća hiljada vernika - muškaraca, žena, devojaka i dece, koji nisu odustali od Hrista i ostavili večni trag hrabrosti i vere.
Svake godine 10. januara Srpska pravoslavna crkva se molitveno seća hrabrih mučenika iz Nikomidije, koji su u crkvenom kalendaru upisani kao Svetih 20.000. Njihova priča podseća vernike koliko je vera u Hrista mogla biti snažna i neuništiva, čak i pred najtežim iskušenjima.
U vreme cara Maksimijana Herkula hrišćanska zajednica u Nikomidiji cvetala je i širila svoju veru. Car, ogorčen zbog brzog napredovanja crkve, odlučio je da zauvek prekine ovaj rast. Saznavši da se hrišćani na praznik Roždestva okupljaju u crkvi, naredio je da se crkva opkoli vojskom i zapali.
Kada je došao dan praznika, hrišćani su, predvođeni hrabrim arhiđakonom, sabrali se na molitvu i bogosluženje. Carev izaslanik objavio je ultimatum: prinosite žrtve idolima ili će svi biti spaljeni. Arhiđakon je tada podsetio narod na primer trojice mladih u peći vavilonskoj, hrabreći narod da ostane veran Hristu do kraja. “Pogledajte na žrtvenik u oltaru Gospodnjem - on je za nas položio život svoj; zar mi da ne položimo svoje duše za Njega?” govorio je on.
Hrabrost hrišćana bila je neverovatna. Svi koji su bili oglašeni krstili su se i miropomazivali, spremni da prihvate smrt za Hrista. Vojnici su potom zapalili crkvu, a dvadeset hiljada vernika - muškaraca, žena, devojaka i dece - pevajući slavu Božju, skončalo je u plamenu. Pet dana kasnije crkva je još gorela, a iz nje se dizao dim sa neobičnim mirisom i zlatozarenom svetlošću - znak Božje prisutnosti i slavi mučenika.
Sveti mučenici Nikomidijski, postradali 302. godine, ostavili su neizbrisiv trag u istoriji crkve. Njihova vera i hrabrost i danas inspirišu vernike da čuvaju i neguju duhovni život, sećajući se da istinska posvećenost Hristu nadilazi sve strahove i prepreke.
Verski kalendar Srpske pravoslavne crkve za 1. mesec 2026. leta Gospodnjeg, s detaljima o postu, slavama i danima posvećenim svetiteljima.
Žitije ove ugodnice Božje svedoči kako jedan lični izbor može da uzdrma porodicu, vlast i čitav grad, ostavljajući pitanje koje i danas boli: šta bismo mi učinili na njenom mestu?
Molitveno sećanje na Hristovo krštenje na Jordanu i glas koji je odjeknuo sa nebesa svake godine iznova sabira vernike u hramovima, dok osvećena voda iz crkve postaje veza između vere i svakodnevnog života u srpskim domovima.
Hramovi širom zemlje otvaraju vrata vernicima koji se okupljaju da se prisete prvih hrišćana, učestvuju u vodoosvećenju i potvrde svoj duhovni put kroz post i molitvu.
U istom datumu susreću se priča o čaši otrova koja nije naudila i praznik koji priprema verne za Bogojavljenje – a iza toga stoji poruka koja se tiče svakog čoveka.
Srpska pravoslavna crkva 17. januara molitveno se seća izabranih učenika Gospodnjih, koji su rame uz rame s dvanaestoricom širili Jevanđelje i postavili temelje Crkve.
Najpre je bio rimski vojnik zadužen da čuva hrišćanskog zatvorenika, a upravo taj susret doveo ga je do vere zbog koje će kasnije pred carem odbiti da se odrekne Hrista.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svete mučenike Fotija i Anikitu po starom, dok se po novom kalendaru obeležava Prenos moštiju Svetog apostola Vartolomeja. Katolička crkva obeležava spomendan Svetog Ljudevita, dok muslimani obeležavaju Mevlud, a Jevreji nemaju univerzalno priznat praznik.
Pred carem Dioklecijanom nisu se odrekli vere, a posle tri godine provedene u tamnici bačeni su u užarenu peć zajedno sa drugim hrišćanima.
Reči velike ruske svetiteljke zapisane su u njenom žitiju, a ono što je rekla pred smrt decenijama kasnije dobilo je potpuno novo značenje, kada su hiljade vernika počele da dolaze na mesto gde počivaju njene mošti.
Jedna neobična avantura naučila je Milicu da se ne plaši sujeverja, već da veruje Bogu i čini dobro.
Dok je trpeo stradanje, zahvaljivao je Bogu i ukoravao cara zbog njegovog neznaboštva.
Ono što ovu crkvu čini posebnom jeste veličanstveni drveni ikonostas iz 18. veka.
Bog nikad ljude ne ostavlje same, pogotovo u teškim iskušenjima.
U predanju Crkve postoji snažna slika nevidljivog sveta koji prati čoveka dok prilazi Svetoj čaši.
Slatki kupus, pirinač, paradajz i luk dovoljni su za zasitno jelo koje se lako prilagođava pravilima posta, bilo da se priprema na vodi.
Otac Varsanufije je stradao u blizini Svetog Nikolajevskog hrama, dok su inok Grigorije i izbeglica Andrej Kirijenko sa teškim povredama prevezeni u bolnicu.