DANAS JE CRNO SLOVO! Obeležavamo Prepodobnog Simeona Stolpnika, prvog čudotvorca u hrišćanstvu!
On je jeo samo jednom sedmično.
On je jeo samo jednom sedmično.
Spomen u ime velikog čuda.
Bio je knez celih 27 godina, a uz to je bio i posvećeni pravoslavac.
Praznik seća na mučeničko stradanje Svetog Jovana Krstitelja, čija je glava posečena po naredbi cara Iroda, jer ga je javno razobličavao zbog nemoralnog života.
Posle šestogodišnjeg strašnog truda, najzad ga je Sveti Isidor Čudotvorno iscelio od bludnih pomisli, na koje su ga navodili demoni.
Podvizavao se u 5. veku i upokojio mirno u dubokoj starosti.
Dok je on tamnovao, ona mu je rane previjala.
U pravoslavnoj crkvi se pominje kao sveti mučenik, koji je stradao od progona u vreme cara Numerijana.
Kao revnosni hrišćanin, postavljen je za episkopa u Nikomidiji i to u vreme najgoreg gonjenja hrišćana pod carevima Dioklecijanom i Maksimijanom.
Mamant je imao 15 godina, kada je izveden pred sud cara.
Crkvena nova godina ujedno označava i početak godišnjeg bogoslužbenog kruga, a njega čine praznici koje proslavljamo u toku godine.
Maramice ostaju na ovom mestu sedam dana, a zatim se zakopavaju i muka večno ostaje u zemlji.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Pravoslavna vera uči da nijedno stradanje nije bez smisla i da se i kroz bolest čovek može približiti Gospodu.
Patrijarh Porfirije i episkop Irinej govorili su o nadi, vaskrsenju i pobedi vere na praznik Spaljivanja moštiju Svetog Save pred hiljadama vernika okupljenih u Hramu na Vračaru.
Nekada obavezan na trpezama posle nedeljne liturgije i prazničnih ručkova, ovaj jednostavan kolač vraća miris starinskih kuhinja – sočan, mekan i neodoljivo domaći desert koji osvaja na prvi zalogaj.