Sakralni objekat koji je u 19. veku bio jedno od važnih mesta opismenjavanja vozućkog kraja ponovo će dobiti svoju ulogu u okviru svetinje, zahvaljujući zajedništvu Crkve i vernog naroda.
Posle 84 godine od uništenja u Drugom svetskom ratu, počela je obnova manastirske škole kod Manastira Vozućice. Uz blagoslov mitropolita dabrobosanskog Hrizostoma, na mestu nekadašnje škole i manastirskog konaka ponovo će biti podignut istorijski objekat koji je od 1858. do 1886. godine bio jedno od važnih mesta obrazovanja i opismenjavanja stanovništva ovog kraja.
Škola koja je okupljala narod oko manastira
Priča o manastirskoj školi kod Manastira Vozućice počinje 1851. godine, kada je prota Serafim Marković otvorio školu u svojoj kući u Vasovinama, u blizini Vozuće. Nekoliko godina kasnije, tokom velike obnove Manastira Vozućice, koja je trajala od 1856. do 1859. godine, zahvaljujući njegovom zalaganju izgrađena je škola u neposrednoj blizini manastira.
Prota Serafim je potom preselio školu u novu zgradu, gde je nastava održavana od 1858. do 1886. godine. Bila je to jedna od najstarijih obrazovnih ustanova na širem području, a njen rad ostao je neraskidivo povezan sa ulogom Crkve u opismenjavanju naroda.
Zgrada, međutim, nije služila samo za nastavu. U njoj su se nalazile prostorije za sastanke i takozvana „vladikina soba“, a objekat je istovremeno bio i manastirski konak.
mitropolijadabrobosanska.org
Početak radova na obnovi manastirske škole kod manastira Vozućica
Ustaški oganj uništio školu i zvonik
Škola je stradala tokom Drugog svetskog rata. Ustaška milicija je 14. februara 1942. godine zapalila manastirsku školu, zvonik i oko 20 koliba na manastirskoj luci.
Sa zgradom je nestao i materijalni trag o mestu na kojem su generacije učile da čitaju i pišu. Ipak, uspomena na školu nije nestala. Sačuvani su pisani tragovi i svedočanstva koja potvrđuju njen značaj za istoriju ovog kraja.
Zato današnja obnova ima i snažnu simboliku. Ne podiže se samo jedna stara građevina. Čuva se uspomena na vreme kada je manastir bio mesto molitve, okupljanja, obrazovanja i čuvanja duhovnog života naroda.
Obnavlja se škola, ali i nekadašnji manastirski konak
Zbog svog istorijskog i kulturnog značaja, Manastir Vozućica i manastirska škola proglašeni su spomenicima kulture. Pre početka radova završeni su svi administrativni poslovi, izrađena je i revidirana projektna dokumentacija, pribavljene potrebne dozvole i odobrenja, a zatim je izabran i izvođač radova.
Idejni i glavni projekat izradila je projektantska kuća iz Žepča. Na projektnu dokumentaciju odobrenje je dala Eparhijska upravna kancelarija Mitropolije dabrobosanske, kao i nadležne institucije za zaštitu kulturnog nasleđa.
Federalno ministarstvo prostornog uređenja i Zavod za zaštitu spomenika kulture izdali su dozvole za obnovu, odnosno izgradnju objekta, vodeći računa o njegovom statusu značajnog kulturno-istorijskog spomenika.
mitropolijadabrobosanska.org
Početak radova na obnovi manastirske škole kod manastira Vozućica
Nakon sprovedenog postupka izbora izvođača, administrator Manastira Vozućice, protojerej-stavrofor Zoran Živković, potpisao je ugovor o gradnji sa firmom iz Tešnja. Radove će nadzirati firma iz Travnika, dok će stručni nadzor u ime Zavoda za zaštitu spomenika kulture, po službenoj dužnosti, obavljati diplomirani inženjer arhitekture Robert Stergar, direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture pri Federalnom ministarstvu kulture i sporta.
Posebna pažnja posvećena je tome da se sačuva uspomena na prvobitnu namenu objekta, ali i da on posle obnove bude funkcionalan i prilagođen novim potrebama. Zato je projekat i dobio naziv „Izgradnja manastirske škole-konaka“ kod Manastira Vozućice.
Time se čuva sećanje na školu, ali i podseća na činjenicu da je zgrada istovremeno bila deo manastirskog konaka. Manastirski konaci kasnije su porušeni, nakon progona monaštva iz Vozućice.
U obnovu su se uključili i sami Vozućani. Na poziv administratora Manastira Vozućice, protojereja-stavrofora Zorana Živkovića, meštani su obezbedili značajne donacije i prihvatili da pomognu u izvođenju pojedinih radova.
Njihova pomoć pokazuje da veza između naroda i svetinje nije nestala ni posle toliko decenija. Naprotiv, obnova stare škole ponovo je okupila ljude oko manastira i njegovog nasleđa.
U tome se ogleda i dublji smisao ovog poduhvata. U pravoslavnoj tradiciji obnova svetinje nije samo obnavljanje zidova. Ona je i čuvanje sećanja, predanja i svega onoga što je kroz vekove povezivalo Crkvu i narod.
Na mestu gde su nekada deca učila prva slova sada ponovo niče zgrada koja će svedočiti o tom vremenu. Stara manastirska škola tako dobija novu priliku da sačuva priču o generacijama koje su u njenim prostorijama sticale prvo znanje i o Crkvi koja je, u teškim vremenima, bila jedan od temelja prosvete naroda.
Mitropolija dabrobosanska zato je uputila javnu zahvalnost svima koji su se upisali na listu velikih dobrotvora i prihvatili da donatorski pomognu izvođenje radova.
Obnova škole kod Vozućice tako nije samo povratak jednog istorijskog objekta. To je i vraćanje jednog važnog dela pamćenja ovog kraja.
Drevna svetinja kod Zavidovića ponovo je zaživela: vernici su se okupili povodom manastirske slave, dok se nastavljaju radovi na obnovi hrama i izgradnji centralne kupole.
Predlog izmena omogućava verskim zajednicama da osnivaju ustanove od vrtića do visokog obrazovanja, a posebnu pažnju privlači projekat Srpskog pravoslavnog univerziteta Sveti Sava.
Episkop novobrdski Ilarion istakao da telesna snaga i sportski uspeh treba da budu praćeni duhovnim uzrastanjem, negovanjem vrlina i živim odnosom sa Bogom.
Školska godina u Bogosloviji Svetog Save počela je molitvom, a poglavar SPC podsetio je učenike da njihov put nije samo sticanje znanja, već i priprema za služenje Svetoj liturgiji, Crkvi i narodu Božjem.
Od bogoslovskih dela i knjiga o svetiteljima do naslova posvećenih istoriji i kulturi, posetioci mogu da otkriju bogatstvo pravoslavne duhovne baštine.
Sofija Urukalo, koja je preživela Drugi svetski rat i decenijama čuva ljubav prema srpskom narodu, primila je blagoslov patrijarha Porfirija tokom njegovog susreta sa srpskom zajednicom u Australiji.
Književnik je odlikovanje primio kao priznanje za vernost Crkvi i doprinos očuvanju srpske kulturne i duhovne baštine u Crnoj Gori, ističući da ono za njega predstavlja krunu životnog truda na njivi Gospodnjoj.
U Crkvi Svetog kneza Lazara u Aleksandriji, u Sidneju, poglavar Srpske pravoslavne crkve pozvao je srpski narod da iskušenja savremenog doba prihvati kao priliku da se još više približi Crkvi i Bogu.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U pustinji Južne Australije srpski vernici podigli su jedinstveni podzemni hram sa ikonama na staklu i freskama isklesanim u kamenu, koji danas svedoči o snazi vere hiljadama kilometara daleko od otadžbine.
Od bogoslovskih dela i knjiga o svetiteljima do naslova posvećenih istoriji i kulturi, posetioci mogu da otkriju bogatstvo pravoslavne duhovne baštine.
Podsećajući na čuda iz Svetog pisma, veliki srpski duhovnik objašnjava šta znači glas Gospodnji na vodama i zašto su apostoli i svetitelji primer poslušnosti koju bi svaki hrišćanin trebalo da sledi.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog apostola Filipa, đakona, po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svetog velikomučenika Aretu. Katolička crkva obeležava spomen na Svetog Antonija Mariju Klareta, dok Jevreji proslavljaju Šabat, a muslimani nemaju veći praznik.
Pouka ruskog svetitelja ukazuje na razliku između želje da nas drugi poštede osude i spremnosti da se uz Božju pomoć uzdržimo od klevetanja, zlobe i osuđivanja bližnjih.
Relikvijar ukrašen biserima i kristalima naručili su Stefan i Lazar Musić za manastir Novu Pavlicu, gde je počivala njihova majka Teodosija, sestra kneza Lazara.
Stipendije i smeštaj u studentskim domovima omogućavaju mladima iz srpskih zajednica van Srbije da steknu obrazovanje, izgrade svoju budućnost i ostanu povezani sa narodom iz kojeg potiču
Nekadašnji učenik Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog proglašen je najboljim diplomiranim studentom teologije u Solunu, a njegov uspeh nadahnjuje mlade da istrajnošću i predanošću ostvare svoje ciljeve.
Prijave se podnose isključivo elektronski, uz obaveznu dokumentaciju i preporuku parohijskog sveštenika, a rezultati konkursa biće objavljeni krajem novembra 2026. godine.
Razgovor u Novom Sadu obuhvatio je i pitanje vrednosti koje mladi usvajaju tokom školovanja, kao i budućnost visokoškolske ustanove koja bi nosila ime prvog srpskog arhiepiskopa.
Od bogoslovskih dela i knjiga o svetiteljima do naslova posvećenih istoriji i kulturi, posetioci mogu da otkriju bogatstvo pravoslavne duhovne baštine.
Sofija Urukalo, koja je preživela Drugi svetski rat i decenijama čuva ljubav prema srpskom narodu, primila je blagoslov patrijarha Porfirija tokom njegovog susreta sa srpskom zajednicom u Australiji.
Književnik je odlikovanje primio kao priznanje za vernost Crkvi i doprinos očuvanju srpske kulturne i duhovne baštine u Crnoj Gori, ističući da ono za njega predstavlja krunu životnog truda na njivi Gospodnjoj.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
Na praznik Svetog apostola Tome, Teodora i Luka kreću u neobičnu avanturu koja će ih naučiti da iza tuđeg ćutanja ponekad stoji priča koju ne smemo da prekinemo pre nego što je saslušamo.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Miholjdan su Vuk, Teodora i Lazar krenuli tragom neobičnog pisma, a susret sa usamljenim starcem i zapuštenim voćnjakom naučio ih je da se najveće bogatstvo krije u dobroti, prijateljstvu i delima ljubavi.
Relikvijar ukrašen biserima i kristalima naručili su Stefan i Lazar Musić za manastir Novu Pavlicu, gde je počivala njihova majka Teodosija, sestra kneza Lazara.
Jerej Hrama Svetog Ilije u Mirijevu objašnjava zašto su vera i praštanje važniji od raskošne trpeze i velikih troškova i kako porodično okupljanje može da pomiri i one koji godinama ne razgovaraju.