U podavalskom selu okupio se veliki broj dece – nekoliko desetina mladih svetosavaca i učenika okolnih osnovnih škola, koji su ušli uCrkvu sabornim krštenjem na svetoj Liturgiji.
Njegova Svetost Patrijarh srpski g. Porfirije služio je 28. aprila 2024. godine, na praznik Ulaska Gospodnjeg u Jerusalim – Cveti, svetu arhijerejsku Liturgiju u hramu Svete Trojice u Ripnju uz sasluženje Njegovog Preosveštenstva Episkopa novobrdskog g. Ilariona, sveštenstva i vernog naroda.
Ovog jutra u podavalskom selu uz graju, osmehe i radost okupio se veliki broj mališana – nekoliko desetina mladih svetosavaca i učenika okolnih osnovnih škola, koje je Njegova Svetost Patrijarh g. Porfirije na praznik Ulaska Gospodnjeg u Jerusalim uveo u Crkvu sabornim krštenjem na svetoj Liturgiji.
Srpska pravoslavna crkva
Krštenje dece u crkvi u Ripnju
– Krštenje je početak duhovnog života koji treba da se ogleda u našoj svakodnevnici, u kojoj se borimo i trudimo da budemo vrlinski ljudi, da budemo čestiti ljudi, da budemo pravi, da budemo jednom rečju normalni ljudi. Sa druge strane, treba da učestvujemo u svetim bogosluženjima Crkve, a pre svega u svetoj Liturgiji. Mi se krštavamo i rađamo da bismo mogli, pre svega, da učestvujemo u svemu onome što je život Crkve koji ima svoj vrhunac u svetoj Liturgiji, u svetoj tajni Pričešća. Da bismo mogli da se pričešćujemo mirne savesti podrazumeva se trud koji u sebe uključuje i post i molitvu. Međutim, s obzirom da smo slabi i nemoćni ljudi pa grešimo i padamo, podrazumeva i pokajanje i ispovest, jednom rečju podrazumeva našu neposrednu, organsku vezu sa našim duhovnikom, sveštenikom koji će najbolje znati kako da nas rukovodi i da nas vodi u tajne života Crkve – istakao je patrijarh Porfirije.
U katoličkoj tradiciji 31. decembar nosi više od odbrojavanja sekundi do Nove godine - nosi priču o Svetom Silvestru koji je oblikovao veru, odnos Crkve i vlasti i sudbinu Rimskog carstva
Pitanje koje svake zime deli vernike dobija jasan odgovor sveštenika koji, bez popuštanja veri ali i bez straha od radosti, objašnjava gde je prava granica.
U besedi za 30. sredu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o jednostavnoj, ali moćnoj odluci koja je u trenutku bola i tuge oblikovala carevu lozu i otvorila put do proroka i najvećeg među carevima.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Beseda mitropolita šumadijskog u Ralji otvorila je pitanja bez lakih odgovora: gde počinje prava ljubav, zašto bez Boga nema istinskog odnosa među ljudima i kako se vera proverava tek onda kada naiđe na greh drugoga.
Episkop valjevski upozorio je da i blagoslovene životne stvari mogu postati prepreka ako potisnu Boga, te podsetio da se smisao rada, braka i svakodnevice otkriva tek kada su postavljeni u pravu hijerarhiju vrednosti.
Od prizrenske Bogoslovije do parohija niškog kraja, život sveštenika Srboljuba Kaplarevića bio je posvećen ljudima, a ne javnosti; njegov odlazak otvorio je sećanja na službu koja se merila poverenjem, a ne rečima.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Proterivanje otvara neprijatno pitanje dvostrukih aršina, selektivne tolerancije i toga kome je dozvoljeno da peva, a kome ne — čak i na praznik koji bi trebalo da nosi poruku mira i praštanja.