SATANA IH SE PLAŠI VIŠE OD KRSTA! Ovo u Crkvi svi zanemarujemo, a Sveti oci kažu da odbijaju demone bolje od bilo čega
Metanije su telesni izraz vere, molitve, pokajanja, smirenosti, skrušenosti i pobožnosti.
Odlukom državnih vlasti posle 1945. godine ova arhivska građa crkvene provenijencije data je „na staranje“ Srpskoj akademiji nauka i umetnosti.
Komisija Svetog Arhijerejskog Sinoda Srpske Pravoslavne Crkve (SPC) primila je konačno 14. marta 2025. godine arhivske fondove nastajale radom srpskih pravoslavnih eparhija na prostoru Karlovačke mitropolije, a koji su se čuvali u starom Mitropolijsko-patrijaršijskom arhivu u Sremskim Karlovcima.
Odlukom državnih vlasti posle 1945. godine ova arhivska građa crkvene provenijencije data je „na staranje“ Srpskoj akademiji nauka i umetnosti.
Kako je ugovor sa SANU istekao 1999. godine i produžen dva puta (2009) i (2019), Sveti Arhijerejski Sinod je doneo odluku da se preduzmu konkretni potezi kako bi ovim pokretnim kulutrnim nasleđem ponovo upravljala i raspolagala Srpska Pravoslavna Crkva.
Zapisnik o primopredaji arhivske građe potpisali su članovi obe komisije, iz Srpske Pravoslavne Crkve i Srpske akademije nauka i umetnosti. Sinodalnom komisijom je predsedavao mitropolit bački Irinej. Srpskim crkvenim arhivskim fondovima u Sremskim Karlovcima, nadalje, stručni nadzor vodi, rad i korišćenje odobrava Sveti Arhijerejski Sinod na preporuku uprave Arhiva Srpske Pravoslavne Crkve. Arhiv Srpske Pravoslavne Crkve u Sremskim Karlovcima je otvoren za javnost, nalazi se u zgradi Bogoslovije Svetog Arsenija Sremca i preduzimaju se shodni koraci za unapređenje njegovoga rad smeštanjem u zgradu stare Patrijaršijske biblioteke u centru Sremskih Karlovaca, koja je izgrađena 1940. godine, a bila oduzeta od Crkve nacionalizacijom posle Drugog svetskog rata.
Prisustvo Arhiva Srpske Pravoslavne Crkve u Srpskom Sionu dodatno ističe važnost srpske crkveno-narodne istorije, s obzirom da arhivska građa prati kontinuitet razvoja, ne samo Karlovačke mitropolije, već i Pećke Patrijaršije, odnosno istorijske Srpske Crkve. Arhiv Srpske Pravoslavne Crkve je dobio ovim povratom preko trideset arhivskih fondova od XV veka do 1918. godine. Naročito su važne povelje i diplome imovinsko-pravnog karaktera, kao i potvrde dostojanstava srpskih episkopa, mitropolita i patrijarha. Fondovi poput Mitropolijskog A arhiva i Mitropolijskog B arhiva počeli su da se inventarišu još za vreme Habzbruške monarhije u prvoj polovini XVIII veka.
Drevna Mitropolijsko-patrijaraška i crkveno-narodna arhiva u Sremskim Karlovcima spada u najvažnije repozitorijume dokumenata naše nacionalne i istorije jugoistočne Evrope.
Metanije su telesni izraz vere, molitve, pokajanja, smirenosti, skrušenosti i pobožnosti. O čudu jednog o njih pričalo se i na Nikejskom saboru. Juče je navršena 21 godina od kada je iz AP Kosovo i Metohija u rušilačkim napadima albanskih ekstremista proterano 4.012 Srba, a većina njih se do danas nije vratila u svoje domove. U pravoslavnom hrišćanstvu postoji duboko ukorenjeno učenje o ljubavi, saosećanju i poštovanju dostojanstva svakog čoveka, jer je svaki čovek stvoren po liku Božjem.
SATANA IH SE PLAŠI VIŠE OD KRSTA! Ovo u Crkvi svi zanemarujemo, a Sveti oci kažu da odbijaju demone bolje od bilo čega
SVI SU BILI EPISKOPI I SVI MUČENIČKI STRADALI IZUZEV JEDNOG: Danas je Svetih sedam sveštenomučenika hersonskih
POČEO POMEN ŽRTVAMA MARTOVSKOG POGROMA: Studenti se okupili u Sabornoj crkvi u Beogradu
KOJI LJUDI JOŠ ZA ŽIVOTA DOBIJAJU VENAC OD BOGA: Sveti Jovan Šangajski je otkrio šta u očima Gospoda zavređuje divljenje
Nakon decenija ćutanja, na jednom od prvih srpskih stratišta u Istočnoj Bosni prvi put je služen pomen žrtvama, među kojima su bili i sveštenici koji su ostali uz svoj narod do smrti.
Tokom poslednje obnove Bešanova, otkriveni su rimski grobovi iz 1. veka, što sugeriše da je ovo mesto bilo sveto još u vreme najranijeg hrišćanstva, a smatra se da je upravo zbog toga Dragutin odlučio da ovde podigne manastir.
Nevini mališani, žrtve ustaških logora smrti u Jastrebarskom i Sisku, upisani su u diptih svetih Srpske pravoslavne crkve, kao svedoci vere, stradanja i istine.
U strahu od nove državne podele i potrage za sigurnim osloncem, deo stanovnika dalmatinskog ostrva prešao je u pravoslavnu veru, što je pokrenulo niz reakcija, sukoba i dugotrajan proces koji će se završiti tek posle Drugog svetskog rata.
Razgovor u Novom Sadu obuhvatio je i pitanje vrednosti koje mladi usvajaju tokom školovanja, kao i budućnost visokoškolske ustanove koja bi nosila ime prvog srpskog arhiepiskopa.
U istraživanju je razmatrano kako se teško iskustvo povezuje sa čovekovim padom, podvigom i borbom sa strastima, ali i kako kroz život u Hristu može postati deo puta ka duhovnom očišćenju i zajednici sa Bogom.
Svetom liturgijom počelo je praznovanje, a nakon osvećenja Krsta usledio je kulturno-umetnički program uz nastupe horova i ansambala iz Bele Crkve, Beograda i Raške.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve istakao značaj brige o čoveku kao celovitoj ličnosti, posebno ukazavši na mesto molitve u zdravstvenim ustanovama.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Episkop niški podsetio je na apostolske korene ovog zvanja, njegove zadatke uz oltar i odgovornost prema episkopu i vernom narodu.
U besedi za 18. sedmicu po Duhovima, svetitelj podseća na Hristove reči „Ja sam vaskrsenje i život“ i govori o razlici između nade u buduće vaskrsenje tela i potrebe da se unutrašnji život probudi još ovde, dok za to imamo vremena.
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.