Od Sarajeva i Podgorice, preko tihog učenika blaženopočivšeg Patrijarha Pavla, do episkopskog trona – život Vladike Metodija svedoči o snazi smirenja, učenju kroz tišinu i veri koja ne grmi rečima, već govori blagim glasom duše.
U tišini saborskih odluka, daleko od svetlosti reflektora i svakodnevne buke, danas su mediji preneli vest koja će dirnuti mnoga srca u Crnoj Gori, a I širom srpskih zemalja. Pozivajući se na izvore bliske Patrijaršiji, mediji su preneli da je Arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve izabrao episkopa budimljansko-nikšićkog Metodija za mitropolita – a time je i sama Eparhija uzdignuta u častan čin Mitropolije budimljansko-nikšićke.
Još uvek se čeka zvanično saopštenje Informativne službe Srpske pravoslavne crkve, ali ova vest već odjekuje kao znak prepoznavanja duhovne snage i blagoslovene misije koju vladika Metodije godinama sprovodi među vermin narodom.
Među kamenim stubovima drevnih Đurđevih Stupova, tiho i nenametljivo, oseća se prisustvo Vladike Metodija – arhijereja koji ne viče, ali čije prisustvo odjekuje duboko u srcima vernih. Njegov život, ispisan nevidljivim mastilom Božijeg promisla, jeste svedočanstvo o putu jednog poniznog sluge koji je kroz stradanja, poslušanje i molitvu, uzrastao u jednog od najblagoslovenijih pastira Srpske pravoslavne crkve.
Rođen 1. aprila 1976. godine u Sarajevu kao Ljubiša Ostojić, u porodici Milinka i Dragice, Vladika Metodije još od detinjstva nosi pečat skromnosti, blagosti i duboke duhovnosti. U Sarajevu je započeo život obeležen ljubavlju prema muzici i učenju, ali ratna stradanja prekidaju detinju bezbrižnost. Porodično preseljenje u Podgoricu donosi nove izazove – i duhovnu zrelost.
Printscreen/Клуб Црне Горе и Србије-Подгорица
Iako je završio Ekonomski fakultet, poziv duše ga je 2002. godine doveo pod svodove Cetinjskog manastira – svetilišta u kome se svetootačka predanja pretaču u svakodnevni podvig. U tišini monaških bdenija, 11. jula 2004. godine, zamonašen je i dobija ime Metodije – po svetom slovenskom prosvetitelju, što se pokazalo kao proročanska naznaka njegovog budućeg poslanja.
Jedna od najsvetlijih stranica njegovog životopisa svakako je vreme provedeno uz patrijarha Pavla. Od kraja 2007. godine bio je na poslušanju kelejnika patrijarha Pavla, i na tom poslušanju ostao do njegovog upokojenja. Biti uz takvog duhovnog vođu – tihog, mudrog, pravednog – značilo je učiti ne samo rečima, nego i ćutanjem. Vladika Metodije te godine nosi kao najdragoceniji blagoslov, jer je u njima oblikovan duh episkopa koji zna da govori tiho, ali snažno. Uz Patrijarha Pavla učio je da vera nije samo u govoru, već u svakom pokretu, pogledu i ćutanju. U njegovoj prisutnosti Patrijarh je imao ne samo poslušnika, već i duhovnog saputnika.
shutterstock.com/Nenadmil/Tanjug Vladimir Dimitrijevic
Patrijarh pavle
Mitropolit Amfilohije, još jedan stub duhovnosti i mudrosti naše Crkve, prepoznao je u mladom monahu plamen bogotražitelja. Rukopoložio ga je, odlikovao i postavljao na odgovorne službe – od namesnika Cetinjskog manastira do arhimandrita.
Njegove godine obrazovanja nisu bile puko sticanje znanja, već istinski podvig duha. Diplomski rad o vaspitnoj snazi monaštva i master rad o Zetskom mitropolitu Vavili govore o težnji da se sačuva duhovno nasleđe naroda i prenese pokoljenjima. Učenje grčkog jezika na Aristotelovom univerzitetu u Solunu, u zemlji svetitelja i pustinjaka, dodatno je obogatilo njegovu dušu i osnažilo ga za još veće zadatke.
Kao episkop dioklijski, a potom i budimljansko-nikšićki, Vladika Metodije se nije uzvisio nad narodom, već se još više spustio do njega. Njegove liturgije odišu smirenjem, njegove besede su blage, a ipak duboko poučne. Njegova prisutnost donosi mir – ne buku, ne spektakl, već tih i postojan plamen duhovne svetlosti. U manastiru Đurđevi Stupovi, u kome je ustoličen od strane Patrijarha Porfirija, zapečaćena je njegova neraskidiva veza sa ovom svetinjom.
Wikipedia
Vladika Metodije
Narod ga vidi kao pastira koji razume, koji ne sudi, koji zna da ćuti kad treba i progovori kad je to neophodno. On nije vladika koji se mora videti – on je vladika koji se oseća. U vremenu buke, Vladika Metodije podseća na drevne svetitelje koji su hodali zemljom ne tražeći aplauz, već duše.
U njegovom pogledu odražava se mudrost Patrijarha Pavla, u njegovoj reči odzvanja tišina Cetinjskog manastira, a u njegovom hodu – sabrani su svi tragovi monaškog podviga, strpljenja i vere.
Crkva u njemu ima tihog svetionika koji ne svetli bučno, ali nikada ne prestaje da gori. Vladika Metodije jeste dar Crkvi, a njegov put – dokaz da pastira još ima, i da znaju da vode narod putem spasenja.
U vaskršnjem intervjuu episkop budimljansko-nikšićki ne ostaje nem na pitanja savremenog čoveka, već otvoreno i sa apostolskom smelošću ukazuje na duhovne zablude koje su nas, kao narod, dovele do duhovnog sloma i identitetskog posrnuća.
U prisustvu episkopa Metodija i brojnih vernika, četiri iskušenice dobile su nova monaška imena i postale deo nebeske zajednice, svedočanstvo da Crkva diše punim dahom i u našem vremenu.
Njegove duhovite opaske, britke dosetke i nenametljive poruke, izrečene s blagim osmehom i dubokom verom, ostale su zapamćene i prepričavaju se i danas. i.
Eparhija budimljansko-nikšićka uzdignuta na status Mitropolije budimljansko-nikšićke i tu odluku je donio Sabor Srpske pravoslavne crkve na redovnom majskom zasedanju.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Mitropolit budimljansko-nikšićki besedio je o nekadašnjem komandantu Vojske Republike Srpske tokom pomena u Pivskom manastiru, što je ponovo otvorilo pitanje granica crkvene besede i verskih sloboda u Crnoj Gori.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.