Aktuelno iz SPC 29.04.2025 | 22:41

ČUDO NA TOMINU NEDELJU U ŽUPI NIKŠIĆKOJ: Četiri mlade žene ostavile su sve i zakoračile u večnost

Slika Autora
Izvor: religija.rs
Autor: Saša Tošić
ČUDO NA TOMINU NEDELJU U ŽUPI NIKŠIĆKOJ: Četiri mlade žene ostavile su sve i zakoračile u večnost
Foto: preuzeto sa spc.rs

U prisustvu episkopa Metodija i brojnih vernika, četiri iskušenice dobile su nova monaška imena i postale deo nebeske zajednice, svedočanstvo da Crkva diše punim dahom i u našem vremenu.

U blagoslovenoj tišini manastira Svetog apostola i jevanđeliste Luke u Župi Nikšićkoj, na Tominu nedelju, duhovno proleće zakucalo je na vrata bogomolje – vrata koja, kako nas poučava Jevanđelje, Gospod ne otključava niti razvaljuje, već kroz njih prolazi svojim vaskrslim telom, donoseći mir, ljubav i večni život. Tog dana, u prisustvu mnogobrojnih vernika i sveštenstva iz eparhija Budimljansko-nikšićke i Crnogorsko-primorske, episkop budimljansko-nikšićki Metodije predvodio je svetu Liturgiju i učinio čin duboke duhovne snage – zamonašio je četiri nove monahinje.

Marija Todorović, Ivana Vilov i Jelisaveta Krulanović postale su monahinje Isidora, Agapija i Stefanija, dok je sestra Amvrosija Sargasjan, već obučena u monašku rasu, dobila ime Petra. Tim činom sestrinstvo manastira Svetog apostola Luke postalo je ne samo brojnije, već i duhovno bogatije – obogaćeno verom, nadom i predanošću onih koje su Hristu rekle „da“ celim svojim bićem, izabravši monaški put kao najdublji izraz ljubavi prema Spasitelju.

Vladika Metodije obratio se okupljenim vernicima besedom punom jevanđelske istine, pokazujući dubinu vere koja se, poput cveta iz kamena, rađa i iz sumnje, kao što se vera Crkve rodila iz sumnje apostola Tome.

- Da nije bilo sumnje Tomove, ne bi bilo vere Crkve - rekao je episkop Metodije, podsećajući da je upravo Toma prvi ispovedio Hrista ne samo kao Gospoda, već i kao Boga, izgovorivši: „Gospod moj i Bog moj.“

Printscreen/Клуб Црне Горе и Србије-Подгорица
Vladika Metodije

 

Taj uzvik – taj krik vere – postao je temelj i svedočanstvo monaškog zaveta koji su na ovaj dan izgovorile četiri nove duhovne neveste Hristove. Njihov čin nije beg od sveta, već hod ka večnosti, ka istini, ka svetlosti. One nisu samo napustile ono što je zemaljsko – one su, kako je vladika kazao:

- Primile jednu novu porodicu, ne samo iz ovog sestrinstva, nego svih pravoslavnih hrišćana, nebeskih i zemaljskih, postavši pripadnice te božanske zajednice.

U duhu svetog predanja, u rečima koje su odzvanjale kroz vekove – od pustinja Egipta do planina Župe – ponovio se drevni poziv Hristov:

- Ko više voli oca, majku, brata, sestru... više nego mene, nije mene dostojan.

 No, ne da bi se svet odbacio, već da bi se u duhovnom srodstvu s Hristom pronašla istinska bliskost i ljubav – ljubav koja ne prestaje ni u ovom ni u onom životu.

Monahinje Isidora, Agapija, Stefanija i Petra postale su svedoci tog večnog poziva i odgovora. Njihov korak nije samo lični čin, već dar celokupnoj Crkvi. Jer svaki novi monah, svaka nova monahinja, jeste nova sveća upaljena pred ikonom Vaskrslog – plamen koji osvetljava put svima koji traže smisao, utehu i večni život.

- Neka vam Bog da Tominu sumnju, ali i njegovo ispovedanje i veru – da osetimo svim svojim srcem i bićem da je Hristos Bog i Spasitelj naš, koji je sve učinio da nas izvede na put spasenja, ne štedeći ni to da strada i umre - poručio je episkop Metodije, zaključujući službu u kojoj se i nebo i zemlja, kao i srca prisutnih, sjediniše u jednoj tajni – tajni večnog predanja Bogu.

Na Tominu nedelju, dok se sećamo sumnje koja je postala stub vere, četiri nova imena upisana su u hroniku večnog monaškog priziva. A manastir Svetog Luke, bogatiji za četiri duše predate Bogu, svedoči da je Crkva – i danas i uvek – živa, duboka i neugasiva.