U kripti Hrama Svetog Save sabrali su se arhijereji, sveštenstvo i vernici, dok je patrijarh Porfirije poručio da monaštvo nije bekstvo od sveta, već put ka slobodi u Hristu.
U kripti hrama Svetog Save na Vračaru, pod svodovima zavetnog hrama srpskog naroda, svečanom akademijom obeležen je veliki jubilej – 50 godina monaškog života vikarnog episkopa patrijarha Porfirija, vladike hvostanskog Alekseja.
Ova svečanost sabrala je arhijereje Srpske pravoslavne Crkve, sveštenstvo, monaštvo i mnogobrojne vernike. O ličnosti i duhovnom putu vladike Alekseja govorili su ugledni teolozi, naučnici i lekari, dok su umetnički pečat događaju dali glumci Dragana Mićalović i Viktor Savić, hor Bogoslovije Svetog Save, kao i mlada umetnica Pavlina Radovanović, čijim glasom je odisala radost prazničnog trenutka.
Foto: SPC
Patrijarh sprski Porfirije i vladika hvostanski Aleksej
Među prisutnima su bili arhijereji: vranjski Pahomije, šumadijski Jovan, braničevski Ignatije, timočki Ilarion, niški Arsenije, londonski i velikobritansko-irski Nektarije, novobrdski Ilarion, lipljanski Dositej i moravički Tihon. Prisustvovali su i arhimandriti Nektarije i Danilo, kao i protojerej Đorđe Stojisavljević, šef Kabineta Patrijarha srpskog.
Patrijarh Porfirije: "Sve što je tvoje, to je i moje"
U svom obraćanju patrijarh Porfirije ukazao je na značaj sabornosti i zajedništva u Crkvi:
– Velika je radost što smo se sabrali ovde pod okriljem sabornog hrama našeg naroda, a zapravo pod okriljem blagoslova Svetog Save kojem je ovaj hram i posvećen. I gde god se sabiramo u ime Hristovo, tu je sabrana i čitava Crkva, i nebo i zemlja... Sve je lično, a to znači sve je i saborno; sve što je tvoje, to je i moje; jer smo svi u ruci Hristovoj i svi smo u Njemu jedna Crkva, Crkva Hristova.
Patrijarh je naglasio da jubileji nisu tek sentimentalni povodi za okupljanje, već duhovni trenuci u kojima se oslanjamo na prošlost, gledamo u budućnost i živimo je već sada – u Hristu i u Crkvi.
Foto: SPC
Vladika Alekseh obratio se sabranima
Monah kao svedok Hrista
Govoreći o suštini monaškog života, patrijarh Porfirije podsetio je da monaštvo nije bekstvo od sveta, već traganje za pravom lestvicom vrednosti:
– Nije ispravan pogled na monaštvo kao isključivo bekstvo od sveta. To jeste fizički odlazak iz sveta, ali ne zbog prezira prema svetu, jer svet je dar Božji... Monah se usredsređuje na Hrista i u Njemu obnavlja sebe, da bi obnovljen mogao da se vrati i zagrli svet i čoveka u svetu.
On je naglasio da tri monaška zaveta – poslušanje, devstvenost i siromaštvo – nisu samo stubovi monaštva, već i opšti putokazi hrišćanskog života. Poslušanje, kako je rekao, nije robovanje, već slobodno predavanje volji Božjoj. Devstvenost je podvig vernosti i čistote, dok siromaštvo znači slobodu od vezanosti za prolazna dobra i potpuno poverenje u promisao Božji.
Foto: SPC
O monaškom životu vladike Alekseja govorio je patrijarh srpski Porfirije
Jubilej vladike Alekseja – dar i podsticaj
Govoreći o značaju jubileja vladike Alekseja, patrijarh Porfirije je istakao da to nije samo proslava jedne ličnosti, već duhovna opomena i svim sabranima da se podsete temelja vere:
– Današnji jubilej treba da vrati u fokus ono što su principi monaškog života. Čineći ljubav bližnjem, iskazujemo ljubav prema Bogu i obrnuto.
Na kraju, patrijarh je uputio molitvenu želju vladici Alekseju da plamen njegove prve ljubavi prema Hristu, zapaljen pre pedeset godina, nikada ne ugasne:
– Da taj plamen i dalje plamti, gori i pretvori se u istinski jevanđeljski, hristoliki i bogoliki požar – požar ljubavi, lude ljubavi, požar erosa božanskog, koji je jedini smisao i jedina nada i nama, i čitavom svetu – zaključio je patrijarh srpski.
Foto: SPC
Patrijarh srpski ŠPorfirije sa arhijerejima
Život vladike Alekseja, vikarnog episkopa Patrijarha srpskog Porfirija, svedoči o postojanosti u veri, istrajnosti u poslušanju i tihom, ali dubokom monaškom podvigu koji traje više od pola veka. Rođen 8. marta 1955. godine u selu Pištanu kod Peći, od roditelja Ljubomira i Grozdane Bogićević, na krštenju je dobio ime Milomir. Njegovo detinjstvo, obeleženo kosovskom zemljom i dečanskom blizinom, ubrzo je usmerilo njegov život ka hramu i manastirskom tihovanju.
Dečanski đak i početak monaškog puta
Već u dvanaestoj godini, na Vidovdan 1967. godine, primljen je u manastir Visoke Dečane, gde je kao manastirski đak i iskušenik započeo svoj put poslušanja pod rukovodstvom igumana Makarija. Učenik Prizrenske bogoslovije, vojni rok služio je u Sloveniji, a 1975. godine, uoči praznika ktitora manastira Svetog kralja Stefana Dečanskog, rukom tadašnjeg episkopa raško-prizrenskog Pavla – potonjeg patrijarha srpskog – primio je monaški čin rasofora, dobivši ime Konstantin. Samo godinu dana kasnije rukopoložen je u jerođakona.
Hilandar i Sveta Zemlja
Njegov monaški put nije ostao u granicama Kosova i Metohije. Kao poslušan sin Crkve odlazi u Hilandar, a potom i u Svetu Zemlju, gde u manastiru Roždestva Hristova u Vitlejemu provodi više od četiri godine. Tamo je, 1985. godine, u manastiru Gornjenskom, primio malu shimu, dobijajući novo ime – Aleksej, u čast carevića Alekseja Romanova, novomučenika ruske carske porodice. Godinu dana kasnije rukopoložen je u jeromonaha.
Foto: SPC
Svečanu akademiju uveličalo je pojanje crkvenog hora
Studije i igumanska služba
Od 1989. godine vraća se u Dečane, a potom odlazi na postdiplomske studije u Solun, gde stiče zvanje magistra teoloških nauka, odbranivši rad o ulozi hilandarskih monaha u životu i upravi Srpske Crkve u srednjem veku. Paralelno služi kao iguman više manastira: Svetog Prohora Pčinjskog, Sukova i Svetog Luke kod Bošnjana, gde provodi pune dve decenije. Tokom tog perioda izgrađuje četiri hrama i monaški konak, započinje gradnju zvonika, ali pre svega učvršćuje bogoslužbeni i molitveni život, okupljajući narod i obnavljajući poverenje u svetinju.
Episkopska služba
Njegov trud i posvećenost Crkva je nagradila poverenjem. Na majskom zasedanju Svetog Arhijerejskog Sabora 2022. godine, arhimandrit Aleksej izabran je za vikara Patrijarha srpskog sa titulom episkopa hvostanskog. Hirotonisan je 13. novembra iste godine u Hramu Svetog Save na Vračaru, na Liturgiji koju je služio Patrijarh srpski Porfirije sa saborom arhijereja.
Foto: SPC
Vladika hvostanski Aleksej, vikar patrijarha srpskog Porfirija
Duhovni smisao puta
Put vladike Alekseja svedoči da monaški život nije zatvorenost, već neprestano otvaranje Bogu i ljudima. Njegova služba u Dečanima, Hilandaru, Vitlejemu, Solunu, Prohoru Pčinjskom, Sukovu i Bošnjanu pokazuje da poslušanje nije ograničenje, nego sloboda u Hristu. Od dečanskog đaka do episkopa hvostanskog, njegovo životno delo ostaje utkano u mnoge manastire i u srca vernog naroda koji ga prepoznaje kao tihog, ali čvrstog pastira Crkve.
U vremenu kada se traži smisao i putokaz, monaški i episkopski život vladike Alekseja podseća da se „uskim putem hoda u Carstvo Božije“, ali da je upravo taj put – put slobode i večne radosti u Hristu.
Foto: SPC
Vladika hvostanski Aleksej
Put podviga i ljubavi
Pedeset godina monaštva vladike Alekseja nije samo lični jubilej, već i svedočanstvo snage podviga, sabornosti i evanđelske ljubavi. Pod svodovima Hrama Svetog Save, taj trenutak postao je zajednički praznik Crkve, u kojoj – kako reče patrijarh – „sve što je tvoje, to je i moje“, jer smo svi jedno u Hristu.
Sezona slava u Srbiji donosi i pitanje koje mnogi vernici svake godine postavljaju – da li se slobodan dan "prenosi" ako krsna slava padne u subotu ili nedelju? Evo jasnog odgovora prema zakonu i crkvenoj tradiciji.
U Sabornom hramu u Novom Sadu služena je sveta liturgija i parastos svim upokojenim pravoslavnim hrišćanima, a posebno postradalima u tragičnom događaju na Železničkoj stanici prošle godine.
Upravo preko vračara i gatara, đavo pokušava da uđe u tuđe živote, da razori porodice, posvađa ljude, poseje sumnju i strah, i da čoveka odvoji od Hrista.
U kuhinjama pravoslavnih domaćica, ova čorba se pripremala s ljubavlju – za praznike, slave i nedeljne porodične ručkove. Sada je pravo vreme da je ponovo otkrijete i spremite po originalnom receptu iz tradicije srpske kuhinje.
Od pažljivo prženog luka do mirisa ljute paprika - otkrijte tajnu starinskog monaškog ribljeg paprikaša koji spaja duh pravoslavnog života i prazničnih trpeza.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Svečano praznično bdenije i duhovno nadahnuta akademija, služeni uoči spomena na Spaljivanje moštiju Svetog Save, sabrali su episkope, bogoslove, vojne učenike, profesore i verni narod pod svodove najvećeg pravoslavnog hrama, potvrđujući neprolaznu snagu svetosavskog zaveta.
U Sabornom hramu u Novom Sadu služena je sveta liturgija i parastos svim upokojenim pravoslavnim hrišćanima, a posebno postradalima u tragičnom događaju na Železničkoj stanici prošle godine.
Sabrani verni narod zajedno sa državnim zvaničnicima u tišini i molitvi odali poštovanje stradalima dok su patrijarhove reči o miru i jedinstvu dirnule srca svih prisutnih.
U Hramu Svetog Save na Vračaru biće služen pomen nastradalima u nesreći na novosadskoj železničkoj stanici, ali i svim upokojenim pravoslavnim hrišćanima povodom Zadušnica.
Istraživanja arheologa otkrivaju pečat, dodatne prostorije manastirskog kompleksa i predmete koji menjaju sve ono što se do sada znalo o ovoj svetinji.
Sabrani verni narod zajedno sa državnim zvaničnicima u tišini i molitvi odali poštovanje stradalima dok su patrijarhove reči o miru i jedinstvu dirnule srca svih prisutnih.
Uz nekoliko sastojaka i malo strpljenja, svaka domaćica može da oblikuje ruže, listiće i cvetove od testa koji će slavski kolač pretvoriti u istinski simbol vere, lepote i porodičnog blagoslova.
Na blagoslovenom mestu gde se spajaju Dunav i Sava, patrijarh srpski služio je liturgiju i predvodio litiju do kapele Svete Petke, pozvavši vernike da se saberu u veri i Hristovu reč postave kao temelj života.
Od molitava za zdravlje i porodičnu sreću do isceljenja koja se prepričavaju generacijama — žene širom Srbije svedoče kako im je Sveta Petka vratila snagu, veru i mir u srcu.
Ove subote pravoslavni vernici širom srpskih zemalja okupljaju se u hramovima i na grobljima da upale sveće i pomole se za svoje preminule, verujući da molitva spaja žive i upokojene u ljubavi Hristovoj.
U besedi za 21. subotu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da samo Bog ostaje živ i krepak, a da svaka duša prepoznaje tu istinu u sopstvenoj žeđi.