Najstariji zapis o prvim ktitorima, caru Konstantinu i carici Jeleni, zabeležen je u XVII veku.
Na obali reke Trebišnjice, pet kilometara nizvodno od Trebinja, nalazi se manastir Tvrdoš sa crkvom posvećenom Uspenju Presvete Bogorodice, koja je podignuta u IV veku i zadužbina je cara Konstantina (324-337) i njegove majke Jelene (247-327). U narodu postoji sećanje da je ktitor manastira Tvrdoša bio Sveti kralj Stefan Uroš II Milutin (1282-1321) koji je obnovio manastir, kao i herceg od Svetog Save Stjepan Vukčić Kosača (1435-1466).
Istorija manastira Tvrdoš
Najstariji zapis o prvim ktitorima, caru Konstantinu i carici Jeleni, zabeležen je u XVII veku. To je predanje prenošeno sa kolena na koleno i svakako se nalazilo zapisano u starijim pomenicima, koji su uništeni. Od cara Konstantina Velikog zaustavljeno je proganjanje hrišćana, on je omogućio slobodno delovanje hrišćanske Crkve, a u njegovo vreme započeto je i slobodno podizanje hramova. On sam je bio najveći ktitor. U predanju se krije razlog za podizanje prve crkve Tvrdoša na tom mestu - verovatno je odatle Apostol Pavle propovedao Jevanđelje uz rimski put kojim je dalje putovao po Iliriku, odnosno Dalmaciji.
Wikipedia/Fedor Solntsev
Konstantin i carica Jelena
Po predanju, ktitor Tvrdoša je bio i kralj Milutin (1282-1321). Velika obnova, početkom 16. veka, usledila je najverovatnije nakon turskog zauzimanja Trebinja 1466. godine, kada je manastir stradao.
Tokom godina u periodu 1630-1635. u manastiru Tvrdoš se zamonašio Stojan Jovanović i dobio monaško ime Vasilije. Rođen je u blizini Tvrdoša, u Mrkonjiću, u Popovom polju. On se od mladosti podvizavao u Tvrdošu. To je naš Sveti Vasilije Tvrdoški i Ostroški Čudotvorac.
Nekoliko godina kasnije, 1638. godine, Vasilije je postao episkop trebinjski. Napustio je Tvrdoš 1651. i prešao u Nikšić, pošto je postavljen za Mitropolita istočno-hercegovačkog. Tvrdoš je stekao veliki ugled među Srbima za vreme Svetog Vasilija.
Tvrdoš je bio u ruševinama više od dva veka. Nikola Runjevac, imućni Trebinjac, obnovio je crkvu i stari konak 1926.-1927. Od sredine XX veka bio je napušten, sve do 1989. godine.
U manastirskoj crkvi se nalazi deo moštiju (ruka) nepoznatog svetitelja - pretpostavlja se Jelene Anžujske (1236-1314), majke kralja Milutina.
Prosvetiteljka, borkinja za ženska prava
Wikipedia
Jelena Anžujska
Pored nemerljivog doprinosa koji je kraljica Jelena dala, u istorijski važnom periodu, spoljnoj politici Srbije, najznačajnija njena uloga bila je prosvetiteljska. Sa ogromnom voljom i upornošću radila je na opismenjavanju i unapređenju obrazovanja naroda, i u tom pogledu nastojala je da svi manastiri budu snabdeveni knjigama, da u njima narod, posebno mladi, uče da čitaju i pišu, da se obrazuju. Jelena je osnovala i prvu žensku stručnu školu ne samo u Srbiji, već i u celoj Evropi. Bila je to škola za žensku siročad u Brnjacima, dakle na Kosmetu, sa posebnim internatom za devojke, a u kojoj su siromašne devojke učene da čitaju, pišu, sviraju, crtaju, vezu, a i da se pripremaju za udaju i stvaranje porodice. Tu školu pohađale su odabrane siromašne devojke iz svih krajeva Srbije, i to onda kada Evropa nije pokazivala nikakvo interesovanje za školovanje devojaka, pogotovo ne onih iz siromašnih slojeva.
Postavka fotografija Stanka Kostića u Galeriji SANU osvetljava fascinantne priče o drvenim crkvama Republike Srpske – mestima vere, istorije i narodne snage.
Od brašna, kakaa, mineralne vode i nekoliko uobičajenih namirnica nastaje jednostavna poslastica koja se priprema bez mnogo truda, a ostaje vazdušasta, punog ukusa i prijatne voćne svežine.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Kod Trebinja se nalazi Tvrdoš, jedna od najstarijih pravoslavnih svetinja na Balkanu, mesto koje su obnavljali mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije, vraćajući mu nekadašnji značaj.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Manastir Žiča, koji je Sveti Sava izabrao za sedište prve srpske arhiepiskopije, mnogo je više od mesta molitve: u njegovim zidovima oblikovala se duhovna ideja Srbije, krunisani su vladari i ispisivane stranice istorije
Manastir Svetih arhangela, zadužbina cara Stefana Dušana podignuta između 1343. i 1352. godine, bio je jedno od najznačajnijih duhovnih središta srednjovekovne Srbije i njegovo poslednje počivalište.
Na obalama Bistrice vekovima opstaje kompleks u kojem se prepliću tragovi Svetog Save, srpskih patrijaraha, srednjovekovnih vladara i manje poznatih priča ispisanih u kamenu, freskama i obnovama kroz različite epohe.
Na mestu gde se čuva sećanje na Kosovsku bitku služen je pomen knezu Lazaru i kosovskim mučenicima, dok su završetak okupljanja obeležila privođenja posle intervencije Kosovske policije.
I zaista, svaki Srbin danas domaćin, i svaka majka Srpkinja danas na Kosovu je na putu svetoga kneza Lazara i majke Jugovića, istakao je mitropolit Joanikije.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Sveti vladika Nikolaj Velimirović zabeležio je priču o ruskom izbeglici koji je u Beogradu postao monah i kasnije episkop, a čije se mošti danas čuvaju u beogradskom Sabornom hramu.
U besedi za četvrtak 5. sedmice po Duhovima veliki srpski svetitelj objašnjava zbog čega osveta nikada ne donosi pobedu i kako se čuva mir čak i kada nas drugi povrede.