Najstariji zapis o prvim ktitorima, caru Konstantinu i carici Jeleni, zabeležen je u XVII veku.
Na obali reke Trebišnjice, pet kilometara nizvodno od Trebinja, nalazi se manastir Tvrdoš sa crkvom posvećenom Uspenju Presvete Bogorodice, koja je podignuta u IV veku i zadužbina je cara Konstantina (324-337) i njegove majke Jelene (247-327). U narodu postoji sećanje da je ktitor manastira Tvrdoša bio Sveti kralj Stefan Uroš II Milutin (1282-1321) koji je obnovio manastir, kao i herceg od Svetog Save Stjepan Vukčić Kosača (1435-1466).
Istorija manastira Tvrdoš
Najstariji zapis o prvim ktitorima, caru Konstantinu i carici Jeleni, zabeležen je u XVII veku. To je predanje prenošeno sa kolena na koleno i svakako se nalazilo zapisano u starijim pomenicima, koji su uništeni. Od cara Konstantina Velikog zaustavljeno je proganjanje hrišćana, on je omogućio slobodno delovanje hrišćanske Crkve, a u njegovo vreme započeto je i slobodno podizanje hramova. On sam je bio najveći ktitor. U predanju se krije razlog za podizanje prve crkve Tvrdoša na tom mestu - verovatno je odatle Apostol Pavle propovedao Jevanđelje uz rimski put kojim je dalje putovao po Iliriku, odnosno Dalmaciji.
Wikipedia/Fedor Solntsev
Konstantin i carica Jelena
Po predanju, ktitor Tvrdoša je bio i kralj Milutin (1282-1321). Velika obnova, početkom 16. veka, usledila je najverovatnije nakon turskog zauzimanja Trebinja 1466. godine, kada je manastir stradao.
Tokom godina u periodu 1630-1635. u manastiru Tvrdoš se zamonašio Stojan Jovanović i dobio monaško ime Vasilije. Rođen je u blizini Tvrdoša, u Mrkonjiću, u Popovom polju. On se od mladosti podvizavao u Tvrdošu. To je naš Sveti Vasilije Tvrdoški i Ostroški Čudotvorac.
Nekoliko godina kasnije, 1638. godine, Vasilije je postao episkop trebinjski. Napustio je Tvrdoš 1651. i prešao u Nikšić, pošto je postavljen za Mitropolita istočno-hercegovačkog. Tvrdoš je stekao veliki ugled među Srbima za vreme Svetog Vasilija.
Tvrdoš je bio u ruševinama više od dva veka. Nikola Runjevac, imućni Trebinjac, obnovio je crkvu i stari konak 1926.-1927. Od sredine XX veka bio je napušten, sve do 1989. godine.
U manastirskoj crkvi se nalazi deo moštiju (ruka) nepoznatog svetitelja - pretpostavlja se Jelene Anžujske (1236-1314), majke kralja Milutina.
Prosvetiteljka, borkinja za ženska prava
Wikipedia
Jelena Anžujska
Pored nemerljivog doprinosa koji je kraljica Jelena dala, u istorijski važnom periodu, spoljnoj politici Srbije, najznačajnija njena uloga bila je prosvetiteljska. Sa ogromnom voljom i upornošću radila je na opismenjavanju i unapređenju obrazovanja naroda, i u tom pogledu nastojala je da svi manastiri budu snabdeveni knjigama, da u njima narod, posebno mladi, uče da čitaju i pišu, da se obrazuju. Jelena je osnovala i prvu žensku stručnu školu ne samo u Srbiji, već i u celoj Evropi. Bila je to škola za žensku siročad u Brnjacima, dakle na Kosmetu, sa posebnim internatom za devojke, a u kojoj su siromašne devojke učene da čitaju, pišu, sviraju, crtaju, vezu, a i da se pripremaju za udaju i stvaranje porodice. Tu školu pohađale su odabrane siromašne devojke iz svih krajeva Srbije, i to onda kada Evropa nije pokazivala nikakvo interesovanje za školovanje devojaka, pogotovo ne onih iz siromašnih slojeva.
Postavka fotografija Stanka Kostića u Galeriji SANU osvetljava fascinantne priče o drvenim crkvama Republike Srpske – mestima vere, istorije i narodne snage.
Manastir Dajbabe kod Podgorice, u kojem počivaju mošti Svetog Simeona Dajbabskog, spolja izgleda kao skromna crkva uz planinu, dok se unutra kriju pećinski hodnici i freske naslikane na kamenu.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Episkop Jerotej je u svom pozdravnom slovu zahvalio arhijerejima, sveštenstvu, sestrinstvu manastira, gostima i vernom narodu na radosti evharistijskog sabranja, a prazničnu besedu "proizneo" je vladika Heruvim.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Nakon smrti patrijarha Aleksandra, verni narod je birao njegovog naslednika, a na njegovom mestu želeo je da vidi upravo Pavla, poznatog po vrlinama i pravoslavnom ispovedanju vere.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Dvanaestogodišnji dečak iz Donje Kamenice kod Zvornika danas se poštuje kao Sveti novomučenik Slobodan Donjokamenički, a njegovo ime ostalo je simbol nevinog stradanja i vere.
Srednjovekovni rukopis Srpske pravoslavne crkve, koji se više od šest vekova koristi u liturgiji, našao se u središtu spora nakon odluke Komisije BiH da ga proglasi državnom baštinom.
Kod Trebinja se nalazi Tvrdoš, jedna od najstarijih pravoslavnih svetinja na Balkanu, mesto koje su obnavljali mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije, vraćajući mu nekadašnji značaj.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Manastir Dajbabe kod Podgorice, u kojem počivaju mošti Svetog Simeona Dajbabskog, spolja izgleda kao skromna crkva uz planinu, dok se unutra kriju pećinski hodnici i freske naslikane na kamenu.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.