U crkvi u Trebinju, koja nosi naziv po prazniku koji je i gradska slava - Preobraženje Gospodnje, nalazi se mitra sveca koga poštuju sve religije.
Hram Preobraženja Gospodnjeg u Trebinju, smešten u parku Jovana Dučića predstavlja monumentalnu građevinu, arhitektonsku mešavinu više stilova gde dominira romanski, odnosno gotski nad vitzantijskim.
Njegova gradnja započeta je 1888. i trajala je do 1908. godine. Uporedo sa gradnjom crkve, građena je i zgrada škole, koja je danas preuređena u eparhijski dom.
Hram je kroz svoje postojanje doživio velike časti, a jedan od najznačajnijih događaja je prolazak litije sa moštima Svetog Vasilija Ostroškog 1996. godine, čija se mitra (kapa) i danas čuva u Trebinjskom hramu.
Wikipedia
Mitra Svetog Vasilija Ostroškog
Hram krasi i prelepo uređeno dvorište sa spomenikom podignutim u čast upokojenog patrijarha srpskog Pavla.
Ikonostas u crkvi radio je poznati crnogorski umetnik Marko Gregović, a u tome mu je pomagao Atanasije Popović, Trebinjac, kasniji akademski slikar. Na zidovima hrama naslikani su i pesnici Desanka Maksimović, Jovan Dučić, Aleksa Šantić i Petar II Petrović Njegoš, naučnici Nikola Tesla, Milutin Milanković i Mihajlo Pupin, vojskovođe Miloš Obilić, Luka Vukalović, Bogdan Zimonjić, vojvode Živojin Mišić i Stepa Stepanović, Gavrilo Princip...
Wikipedia
Spoljašnjost svetinje
U eparhijskom domu postoje biblioteka, čitaonica, ikonopisačka radionica i narodna kuhinja, a pri hramu deluju i dva hora.
Wikipedia
Spoljašnjost svetinje
Inače u Trebinju se svake godine održavaju "Dani Svetog Vasilija Tvrdoškog i Ostroškog", uz mnoštvo duhovnih i kulturno-umetničkih sadržaja, a cilj ove manifestacije je slojevito obeležavanje velikog praznika ali i prepoznavanje, obnavljanje i duboko utemeljenje svih plemenitih bogočovečanskih vrednosti ličnosti Svetog Vasilija u našem narodnom biću.
Poštovan svetac
shutterstock.com
Sveti Vasilije Ostroški
Sveti Vasilije Tvrdoški i Ostroški (1610 -1671) je episkop zahumski i pravoslavni svetitelj.
Rođen je kao Stojan Jovanović u selu Mrkonjići, nadomak Trebinja u Hercegovini od majke Ane-Anastasije i oca Petra Jovanovića. U strahu od danka u krvi, roditelji su Stojana već u dvanaestoj godini poslali u manastir Zavalu, gde je njegov stric Serafim bio iguman.
Posle nekoliko godina, Stojan prelazi u trebinjski manastir Tvrdoš, gde prima monaški postrig i sveštenički čin, postavši paroh popovopoljski.
Pogoršanje prilika u manastiru usled tuđinskih pritisaka, kao i želja za dubljim podvigom odvode ga kao arhimandrita u Pećku Patrijaršiju, te dalje na Svetu Goru, a zatim u Vlašku i Rusiju.
Godine 1638. arhimandrit Vasilije je hirotonisan u Peći za mitropolita Zahumskog. Njegov život bio je u stalnoj opasnosti od Turaka i unijata. Bio je svrgavan sa mitropolitskog prestola u Trebinju od strane lažnog episkopa unijate Savatija.
Izlagan je raznim bahatostima plemenskih knezova i vođa. Kada su Turci razorili Tvrdoš, Vasilije se preselio u manastir Ostrog gde je nastavio svoj strogi podvižnički život.
Upokojio se 1671. godine. Njegove mošti čuvaju se u manastiru Ostrog u Danilovgradu. U njihovu moć isceljenja i utehe veruju podjednako i hrišćani kao i ostale veroispovjesti. Sveti Vasilije Tvrdoški i Ostroški praznuje se 12. maja po gregorijanskom kalendaru (29. aprila, po julijanskom).
O važnosti bolosluženja i odlasku u hram, pričao je i ranije patrijarh Porfirije navodeći da jedinstvo sa Bogom predstavlja smisao života svakog pojedinca.
Sveti apostol Luka je naslikao tri ikone Bogorodice sa Hristom koje su postale uzor svim kasnijim ikonama majke Božije, pa se smatra osnivačem hrišćanskog ikonopisa
Na godišnjicu upokojenja mitropolita crnogorsko-primorskog, prisećamo se njegovog života, neumorne borbe za očuvanje vere i snage kojom je vodio narod kroz teška vremena.
U Hramu Hristovog Vakrsenja, vernici, arhijereji i sveštenstvo okupili su se da odaju počast duhovnom vođi, čija je posvećenost i ljubav prema narodu ostavila neizbrisiv trag.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Sestra Hatarina je pričala o prelomnom trenutku kada je, usled duhovne praznine, otkrila veru i odlučila da se posveti monaštvu, što nije naišlo na razumevanje kod njenih roditelja koji su, na kraju, preminuli ubrzo nakon njenog odlaska u manastir.
Najstariji manastir koji se uopšte pominje u straroj Raškoj jeste Crkva ili Svetih apostola Petra i Pavla u Rasu, dva kilometra severno od Novog Pazara, na ušću rečice Deževe u Rašku.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.