Prema istorijskim podacima, oficire Jovana Mišnića, Dmitra Krgovića, Petra Krgovića, Blaža Radenovića, Janka Gaševića i Nikolu Baltića ubili su komunisti, a njihova tela bačena su u Bliškovsku jamu na planini Kovren.
U Mojkovcu, Crna Gora, su izmešteni zemnih ostataka šest oficira Jugoslovenske vojske, koji su ubijeni u decembru 1941, tokom Drugog svetskog rata. Prema istorijskim podacima, oficire Jovana Mišnića, Dmitra Krgovića, Petra Krgovića, Blaža Radenovića, Janka Gaševića i Nikolu Baltića ubili su komunisti, a njihova tela bačena su u Bliškovsku jamu na planini Kovrenn.
Zahtev za izmeštanje posmrtnih ostataka uputile su porodice stradalih, a Opština Mojkovac, na čelu sa predsednikom Veskom Delićem, preduzela je sve neophodne korake kako bi ispunila njihovu volju. Pribavljene su saglasnosti nadležnih državnih organa, a u celi proces uključena je i Eparhija budimljansko-nikšićka, koja je dala blagoslov da se zemni ostaci ovih nevino stradalih ljudi sahrane u zajedničkoj kosturnici u porti Hrama Hristovog Roždestva u Mojkovcu.
Važno je podsetiti da su tela ovih oficira 15. juna 1942. godine bila prenesena i sahranjena na tadašnjem groblju u Mojkovcu. Opelo je tada služio paroh prota Tihomir Balšić. Ipak, izgradnjom magistralnog puta Bijelo Polje – Mojkovac – Kolašin, tadašnje komunističke vlasti odbile su zahteve porodica da posmrtni ostaci budu izmešteni, te je asfaltni put sagrađen direktno preko njihovih grobova.
Prema svedočenjima očevidaca, kao i dokumentaciji Državnog arhiva Crne Gore, mesto gde su oficiri sahranjeni nalazi se u pravcu sadašnjeg ulaza u Hram Hristovog Roždestva. Na samoj sahrani 1963. godine, Teofil Davrov Radenović, otac Blaža Radenovića, okupljenima je uputio reči opomene i pomirenja, kazavši:
- Što se prosu, ne pokupi se. Dajmo da spasavamo što se spasiti može. Ako uđemo u krvavo kolo, utrijećemo se.
Danas, više od osam decenija nakon njihove smrti i šest decenija nakon što su njihovi grobovi prekriveni asfaltom, konačno je ispravljena višedecenijska nepravda prema ovim žrtvama i njihovim potomcima. Izmeštanjem kostiju i dostojanstvenim sahranjivanjem njihovih zemnih ostataka vraćeno im je dostojanstvo koje im je bilo uskraćeno u prethodnim decenijama, javlja aloonline.me.
Dok pravoslavni vernici čine ubedljivu većinu u Crnoj Gori, Eparhija budimljansko-nikšićka dobila je višestruko manje sredstava od verskih organizacija s daleko manjim brojem pripadnika i teritorijalnim obuhvatom.
U prisustvu episkopa Metodija i brojnih vernika, četiri iskušenice dobile su nova monaška imena i postale deo nebeske zajednice, svedočanstvo da Crkva diše punim dahom i u našem vremenu.
Odluka da se 12. maj proslavlja kao dan Svetog Vasilija Ostroškog proglašena je neustavnom, iako je ovaj svetitelj vekovima duhovni stub Nikšića i simbol vere za milione pravoslavnih vernika širom regiona.
Na mestu gde je pre tačno osam decenija Sveti Joanikije Lipovac služio svoju poslednju liturgiju pre mučeničke smrti, podignuta je svetinja u selu Razboj kod Srpca, a srpski narod je, uz arhijereje i sveštenstvo, obnovio pamćenje kroz suze, pesmu i liturgiju – u ime vere koja ne umire.
Manastir Dajbabe kod Podgorice, u kojem počivaju mošti Svetog Simeona Dajbabskog, spolja izgleda kao skromna crkva uz planinu, dok se unutra kriju pećinski hodnici i freske naslikane na kamenu.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Episkop Jerotej je u svom pozdravnom slovu zahvalio arhijerejima, sveštenstvu, sestrinstvu manastira, gostima i vernom narodu na radosti evharistijskog sabranja, a prazničnu besedu "proizneo" je vladika Heruvim.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Mitropolit budimljansko-nikšićki besedio je o nekadašnjem komandantu Vojske Republike Srpske tokom pomena u Pivskom manastiru, što je ponovo otvorilo pitanje granica crkvene besede i verskih sloboda u Crnoj Gori.
Manastir Dajbabe kod Podgorice, u kojem počivaju mošti Svetog Simeona Dajbabskog, spolja izgleda kao skromna crkva uz planinu, dok se unutra kriju pećinski hodnici i freske naslikane na kamenu.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.