Ruski duhovnik upozorava na trenutak kada nevolja postane toliko teška da čovek počne da gubi oslonac i otkriva zašto upravo tada treba biti posebno oprezan sa onim što se događa u njegovim mislima.
Najlakše je izgubiti nadu onda kada se nevolje nagomilaju i kada se učini da izlaza nema. Teškoće tada prestaju da budu samo životni teret i počinju da izgledaju kao dokaz da je sve izgubljeno, pa se u srcu rađaju strah, nemir i osećaj napuštenosti. Upravo u takvim trenucima, kada čovek više ne vidi smisao onoga što mu se događa, važno je sačuvati poverenje u Boga. Protiv takvog očajanja govori pouka shiarhimandrita Zosime Sokura, koji podseća da iskušenje ne mora biti znak Božjeg odsustva, već može postati trenutak u kojem se vera i pouzdanje proveravaju.
„Nikada se ne obeshrabrujte i ne upadajte u očajanje, to je sve što đavo želi. Koliko god teško bilo, Gospod je sa nama! Bogorodica neće napustiti svoju decu, a sveci i Anđeo Čuvar će uvek biti sa nama.
Nemamo ljudsku zaštitu, imamo duhovnu zaštitu. Čak i ako Bog dopusti iskušenja, znajte ovo: koga Bog voli? Šta kažnjava i posećuje? Pravilna ruska reč za to je „posete“. A svako iskušenje je poseta od Boga“, rekao je shiarhimandrit Zosima Sokur.
U ovoj pouci nema obećanja da će iskušenja nestati. Umesto toga, ona podseća da nevolja nije isto što i napuštenost. Kada se izgubi oslonac u onome što je spolja vidljivo, ostaje pitanje vere: da li ćemo u iskušenju videti samo teret ili i poziv da se još čvršće oslonimo na Boga? Možda upravo tada, kada je najteže, treba zastati i setiti se da iskušenje nije poslednja reč niti razlog da se čovek prepusti očajanju. Vera traži da se i kroz tamu napravi još jedan korak, sa poverenjem da Gospod nije daleko.
Ruski svetitelj je upozoravao na stanje koje čoveka navodi da izgubi veru u Božiju milost, oproštaj i mogućnost da se posle svakog pada ponovo vrati na pravi put.
Veliki svetitelj našeg vremena govorio je da se od čoveka ne traži ono što prevazilazi njegove mogućnosti, već iskren trud, istrajnost i poverenje u Boga, čak i onda kada se čini da je svaki korak težak.
Svetogorski starac podseća da odricanje nema puni smisao ako čovek istovremeno ne pronađe više mesta za molitvu, ljubav, praštanje i mir u odnosima sa drugima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Susret je održan pošto je poslanstvo Srpske pravoslavne crkve, predvođeno patrijarhom Porfirijem, prethodnog dana učestvovalo u molitvenim svečanostima povodom 80. rođendana patrijarha Kirila.
Kada su zbog svoje vere izvedeni pred sud, Onisifor i Porfirije nisu pokazali strah, već su otvoreno ispovedili da je Hristos istiniti Bog i Tvorac neba i zemlje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Svetogorski starac podseća da pravoslavni duhovni život ne podrazumeva bekstvo od iskušenja, već istrajnost u borbi protiv greha, pokajanje i neprestano okretanje Bogu.
Savet ruskog svetitelja posebno dobija na težini onda kada molitve ne donose odgovor koji očekujemo, a pred čovekom ostane samo da sačuva poverenje u Boga i zahvalnost čak i usred iskušenja.
Veliki srpski duhovnik 20. veka govorio je o trenucima kada čovek više ne razume zašto mu se teškoće događaju i kako upravo tada može da sačuva poverenje u Gospoda.
Susret je održan pošto je poslanstvo Srpske pravoslavne crkve, predvođeno patrijarhom Porfirijem, prethodnog dana učestvovalo u molitvenim svečanostima povodom 80. rođendana patrijarha Kirila.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.