GDE U DOMU TREBA DA STOJI FOTOGRAFIJA POKOJNIKA: Otac Stefan upozorava da joj na jednom zidu nikako nije mesto
Odgovor sveštenika otvara i važnije pitanje: kako da uspomena na preminule bude podsticaj za molitvu, a ne predmet sujeverja.
Protojerej Aleksej Mitjušin objašnjava da li ovaj čin ima veze sa spasenjem, može li se obaviti nakon sahrane i kako vernici treba da učestvuju u molitvenom ispraćaju pokojnika.
Opelo je bogoslužbeni čin kojim Crkva molitveno ispraća upokojenog iz ovog života, moleći se Gospodu da mu oprosti grehe i podari pokoj duši njegovoj u Carstvu Nebeskom. Naziv "opelo" potiče iz narodnog govora i nastao je po tome što se najveći deo molitava tokom ovog čina poje. U Trebniku se opelo naziva „posledovanjem mrtvenim“, odnosno „posledovanjem pogrebenja“.
Šta se tačno događa na opelu, zašto se Crkva tada moli za oproštaj grehova upokojenog i da li taj čin ima značaj samo za pokojnika? Vernici se često pitaju da li je opelo uslov spasenja, može li se služiti nakon sahrane, ko ne može biti opojan i kako treba učestvovati u ovom važnom bogosluženju. Na ta i druga pitanja odgovara protojerej Aleksej Mitjušin, objašnjavajući šta Crkva uči o opelu i zašto molitva za upokojenog ne prestaje njegovim pogrebenjem.
Hrišćanin sva svoja dela, od svakodnevnih i naizgled neznatnih do najvažnijih životnih događaja, prati molitvom i obraća se Bogu tražeći Njegov blagoslov. Molimo se kada ustajemo, kada odlazimo na počinak i kada sedamo za trpezu. Kada se rodi dete, ono se krštava i postaje član Crkve, a kada čovek stupa u brak, prima Svetu Tajnu Braka. Utoliko se usrdnije molimo kada nam se upokoji bliska osoba. Ne znamo da li se čovek pred smrt pokajao za sve svoje grehe, niti da li je nešto važno propustio da ispovedi. Zato se molimo da mu Gospod oprosti grehe i podari mu Carstvo nebesko.
Duša upokojenog odlazi u drugi, nama nepoznati svet i zato je dostojno ispraćamo i dajemo joj „poslednji celiv“. Smrt je veliki događaj u čovekovom životu i Crkva je prati posebnim molitvenim činom. Opelo je najvažniji čin prilikom pogrebenja tela upokojenog. Njime Crkva uznosi molitve za njegovu dušu.
Duši upokojenog ne donose duhovnu korist minut ćutanja, venci, cveće i drugi pogrebni običaji. Oni mogu biti izraz naše ljubavi i žalosti, ali ono što zaista prinosimo upokojenom jeste naša molitva. Kada opojavamo upokojenog, činimo za njega ono što je u našoj moći: molimo se Gospodu za pokoj njegove duše i oproštaj njegovih grehova.
Opelo je uteha i nama koji ostajemo. Znamo da smrt nije kraj čovekovog postojanja, već prelazak iz ovog života u večnost, ali je žalost zbog rastanka prirodna. Sam Gospod Isus Hristos zaplakao je nad grobom Lazara. Zato je prirodno da i mi plačemo kada izgubimo nekoga koga volimo. Ne sahranjujemo samo one koji su doživeli duboku starost; nekada ispraćamo decu, supružnike, roditelje i prijatelje. Takav gubitak čoveku može izgledati neprirodno i nepravedno. Molitve koje se poju na opelu tada postaju uteha onima koji tuguju.
Opelo nas podseća i na naš sopstveni kraj i na predstojeći susret sa Gospodom. Stojeći pored kovčega upokojenog, čovek može da se zamisli pred sopstvenim grobom i da se seti da će svako od nas stati pred Sud Božji.
Neko može pomisliti: "Grešiću, pa ću se pred smrt pokajati, kao sveta Marija Egipćanka." Takvo razmišljanje je nedopustivo. Osim toga, niko ne zna kada će nastupiti čas njegove smrti i da li će imati vremena za pokajanje. Zato je opelo poučno i za žive: ono nas podseća da se pokajanje i život po Jevanđelju ne mogu odlagati.
Kada se molimo za čoveka, verujemo da Gospod čuje naše molitve. Sam Gospod Isus Hristos rekao je: "Jer gde su dva ili tri sabrana u ime moje, onde sam i ja među njima" (Mt. 18, 20). Zato se nadamo da je Gospod među nama kada se sabrano molimo za oproštaj grehova upokojenog, „voljnih i nevoljnih“, i kada pojemo: "Sa svetima upokoj, Hriste, dušu sluge Tvoga."
Opelo je deo šireg molitvenog truda Crkve za naše upokojene. Ne završava se sve time što ćemo doći na opelo, stati pored kovčega i potom se vratiti svojim svakodnevnim poslovima.
Briga za dušu čoveka počinje još za njegovog života. Ako je čovek na samrti, poziva se sveštenik da ga ispovedi i pričesti Svetim Hristovim Tajnama, ukoliko je to moguće. Posle upokojenja čita se Kanon za ishod duše, kojim se Crkva moli za čoveka u času njegovog upokojenja. Pre opela u hramu se može služiti parastos, odnosno kratko molitveno bogosluženje za upokojenog. Zatim sledi sam čin opela, središnji molitveni čin pogrebenja.
Molitveno staranje o upokojenom nastavlja se i posle pogrebenja. Posebno se molimo za njega tokom prvih četrdeset dana, čitamo Psaltir i pominjemo njegovo ime na Svetoj Liturgiji i na parastosima.
Crkva ima sedam svetih tajni: krštenje, miropomazanje, pokajanje, pričešće, brak, jeleosvećenje i sveštenstvo. U Svetoj tajni krštenja čovek se rađa za novi život u Hristu i postaje član Crkve. U Svetoj Tajni Sveštenstva rukopoloženi prima blagodat sveštenstva.
Opelo, međutim, nije Sveta Tajna, već poseban bogoslužbeni čin, odnosno molitvoslovlje za upokojenog. Zato samo izvršenje opela nije nikakva garancija spasenja. Crkva se na opelu moli za upokojenog, ali konačni sud o čoveku pripada Bogu.
To nas podseća da hrišćanski život ne smemo odlagati za kraj. Čovek može da čini dobra dela, da pomaže Crkvu i da istovremeno živi u teškom grehu. Spasenje se ne može zaslužiti niti kupiti darovima i prilozima. Potrebni su vera, pokajanje i život u Hristu.
U jednoj priči pripoveda se o bogatašu koji je pomagao obnovu hramova, ali ga anđeo nije pustio u raj, već mu je vratio novac koji je darovao. Pouka je u tome da se Carstvo Nebesko ne može kupiti.
Naravno. Opelo nije uslov spasenja. U žitijama svetih nalazimo primere monaha koji su prema svom telu bili krajnje nezainteresovani i ostavljali zavet da posle smrti njihovo telo bude bačeno u jamu ili na smetlište, pa čak i da njihove kosti pojedu psi.
Možemo pomenuti i svetog pravednog Artemija Verkolskog, kojeg je udario grom. Njegovi sugrađani su takvu smrt smatrali kaznom Božjom, pa ga nisu ni sahranili, već su njegovo telo prekrili granjem. Posle 28 godina otkriveno je da je njegovo telo ostalo netruležno.
Ipak, iz toga ne treba zaključiti da je opelo nevažno. Molitva Crkve za upokojenog jeste veliki dar koji mu možemo prineti. Ako porodica iz materijalnih razloga ili zbog troškova prevoza odluči da ne pozove sveštenika, to nije isto što i tvrdnja da bez opela nema spasenja. Ali ako rođaci namerno uskrate pokojniku opelo samo zato da bi uštedeli novac, takav postupak može biti težak greh.
To je moguće, ali samo u izuzetnim okolnostima. Ako je, na primer, mornar poginuo na brodu i njegovo telo je spušteno u more ili je vojnik poginuo u ratu i sahranjen na mestu gde je stradao, opelo se može obaviti naknadno.
Isto može važiti i za slučajeve kada su, zbog istorijskih okolnosti, naši roditelji, bake ili deke sahranjeni bez hrišćanskog pogrebenja. Tada treba objasniti okolnosti svešteniku, pa se, uz blagoslov nadležnog arhijereja kada je potreban, čin opela može obaviti u hramu ili na groblju.
Ako porodica želi da opelo obavi tek posle pogrebenja samo zato što joj je tako zgodnije, to nije ispravno.
Kada postoje okolnosti zbog kojih nije jasno da li pokojnika treba opojati, potrebno je obratiti se nadležnom arhijereju. To je, na primer, slučaj kod samoubistva. Parohijski sveštenik tada ne odlučuje samostalno, već se obraća eparhijskoj upravi. Ako je samoubistvo izvršeno usled teškog duševnog poremećaja, potrebno je izneti okolnosti pred nadležnim arhijerejem. On daje blagoslov i određuje kako dalje postupati i kako se moliti za upokojenog.
Crkveno opelo ne obavlja se nad ljudima koji svesno nisu primili Sveto Krštenje, jer nisu postali članovi Crkve. Zato je dobro, dok za to postoji prilika, razgovarati sa nekrštenim rođacima i bliskim ljudima i podsticati ih da prime Sveto Krštenje. Posle toga sve zavisi od slobodne volje samog čoveka.
Opelo se, takođe, ne obavlja nad onima koji su izvršili samoubistvo, kao ni nad ljudima koji su otvoreno i svesno odbacivali veru.
To, međutim, ne znači da za njih ne smemo da se molimo. Za njih se možemo moliti u svojim privatnim molitvama, kod kuće, kao i tiho, u sebi, u hramu, moleći Gospoda za oproštaj njihovih grehova. Jer kod Boga ima mnogo milosti.
Ljudi koji su stradali od zavisnosti od droge ili alkohola ne spadaju među one kojima je opelo zabranjeno. Sama činjenica da je čovek svojom voljom počeo da koristi drogu ili alkohol ne znači da ga treba lišiti crkvenog pogrebenja.
Crkva nastoji da čoveka privede pokajanju i spasenju, a ne da ga osudi na propast. Zato zavisnost sama po sebi nije razlog da se nad upokojenim ne izvrši opelo.
Onaj ko nije navikao na crkvena bogosluženja često tokom opela stoji okrenut prema kovčegu i posmatra upokojenog, umesto da se okrene prema oltaru i učestvuje u molitvi. To nije pravilan način učestvovanja u bogosluženju. Ipak, od čoveka koji upravo prolazi kroz težak gubitak ne treba očekivati da poznaje crkveni poredak.
Opelo je bogosluženje i zato je najvažnije da se prisutni mole za upokojenog. Treba slušati molitve sveštenika i pojanje hora i nastojati da razumemo njihove reči. Najvažnije nije posmatrati pokojnika, već zajedno sa Crkvom uznositi molitvu za njegovu dušu.
Sveštenoslužitelji nose bele odežde prilikom Krštenja i opela. I jedno i drugo povezano je sa najvažnijim događajima u čovekovom životu. Krštenjem čovek počinje svoj život u Hristu, a smrću odlazi iz zemaljskog života u večnost. Bela boja podseća na svetlost Hristovu. Zato sveštenici i prilikom opela oblače bele odežde, kao što su žene mironosice u belim odeždama došle na Grob Gospodnji.
Crna boja nije bogoslužbena boja. Čak su i postne svešteničke odežde ukrašene belo-srebrnim vezom. Oni koji dolaze na opelo najčešće oblače crninu, što je deo građanskog običaja žalosti, a ne crkvenog predanja. Danas je teško potpuno odvojiti taj običaj od crkvene prakse. Smrt bliskog čoveka prirodno doživljavamo kao veliki gubitak, pa crnina postaje spoljašnji izraz žalosti. Ako bi jedna osoba došla na opelo u svetloj odeći dok su svi ostali u crnini, mogla bi da izazove negodovanje i osudu.
Odgovor sveštenika otvara i važnije pitanje: kako da uspomena na preminule bude podsticaj za molitvu, a ne predmet sujeverja. Otac Petar služio je trinaest godina pri Sabornoj crkvi Svetih apostola Petra i Pavla, a vest o njegovom upokojenju posebno je potresla nekadašnje parohijane koji su ga poznavali kao bliskog i poštovanog sveštenika. Neka od najpoznatijih pravila vezanih za sahranu i period žalosti nemaju nikakvo hrišćansko uporište, a stručnjaci upozoravaju da sujeverje može dodatno otežati proces prihvatanja gubitka. Sveštenički čin primio je 1981. godine u manastiru Kovilju, a tokom službe bio je paroh u više mesta Eparhije bačke.
Zašto se opojavaju upokojeni?
Da li opelo garantuje da će duša biti spasena?

Može li duša pokojnika u raj i bez opela?
Kako obaviti opelo posle sahrane?
Gde se dobija blagoslov za opelo?

Koga Crkva ne opojava?
Da li se mogu opojati narkomani?
Kako se ponašati na opelu?
Šta obući za opelo?
GDE U DOMU TREBA DA STOJI FOTOGRAFIJA POKOJNIKA: Otac Stefan upozorava da joj na jednom zidu nikako nije mesto
U 51. GODINI UPOKOJIO SE SVEŠTENIK PETAR ĐUKANOVIĆ: Vernici se opraštaju od jereja koji je iza sebe ostavio suprugu i dvoje dece
ZAŠTO PREKRIVAMO OGLEDALO I ZAUSTAVLJAMO SAT KADA NEKO UMRE: Evo šta Crkva kaže o običajima koji prate najteže trenutke
POSLEDNJI OPROŠTAJ OD SVEŠTENIKA DOBRENA POŽAREVA: Opelo i sahrana biće u njegovom rodnom Mošorinu
Pravoslavna tradicija ima svoj poredak, a posebno je važno šta se može učiniti odmah nakon upokojenja, gde se čitaju molitve i kada se po pravilu služi opelo.
Protojerej Andrej Efanov objašnjava ko može da pominje imena na proskomidiji.
Brak i sveštenička služba u Pravoslavnoj crkvi uređeni su preciznim pravilima koja određuju kada je brak moguć, a kada više nije dozvoljen, a odgovor se nalazi u drevnim kanonima Crkve.
Vernici iz svih krajeva od ranih jutarnjih časova pristižu u crkvu Svetog apostola Luke, gde je izložen kovčeg sa telom generala Mladića.
Đurđević je ukazao i na to da posetioci ne mogu očekivati da će im monasi u svakom trenutku biti dostupni, jer život u manastiru podrazuma i poštovanje dnevnog poretka.
Rumunski duhovnik objašnjava da post, molitva, milostinja i uzdržanje sami po sebi nisu dovoljni, jer je za Boga važno i sa kakvom namerom čovek čini ono što izgleda kao dobro.
U besedi za utorak 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički tumači Hristove reči o vlasti da položi život i ponovo ga uzme, otkrivajući dubinu Njegove žrtve i ljubavi prema ljudima.
Jedna od pouka svetogorskog duhovnika govori o slabostima koje čovek često ne primećuje, a upravo kroz njih, kako je upozoravao, iskušenje može da pronađe put do srca.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Bog ih je, prema predanju, obdario i darom čudotvorstva, pa su kod njih dolazili brojni bolesnici tražeći isceljenje.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve istakao značaj brige o čoveku kao celovitoj ličnosti, posebno ukazavši na mesto molitve u zdravstvenim ustanovama.
U besedi za utorak 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički tumači Hristove reči o vlasti da položi život i ponovo ga uzme, otkrivajući dubinu Njegove žrtve i ljubavi prema ljudima.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetu velikomučenicu Jefimiju po starom kalendaru, dok po novom slave Prepodobnog Kirijaka Otšelnika. Katolička crkva obeležava Svete arhanđele Mihajla, Gavrila i Rafaila. Jevreji obeležavaju četvrti dan Sukota, dok muslimani danas nemaju veliki praznik.