HEROJI VERE U OPASNO VREME: Srpska pravoslavna crkva danas obeležava Prepodobne Isakije, Dalmata i Fausta!
Dalmat je zajedno sa sinom jedincem Faustom, otišao u manastir kod starca Isakija.
Decenijama, prve nedelje posle Petrovdana, na proplancima planine Suvobor, čiji obronci se spuštaju ka Ljigu, Gornjem Milanovcu i Aranđelovcu, organizuje se ova manifestacija koja spaja prošlost i sadašnjost kroz veštinu i zajedništvo.
U srpskim krajevima, narodni sabori i zborovi su duboko ukorenjeni kao vreme okupljanja zajednice oko crkve i svetkovine, noseći sa sobom bogatstvo kulture, običaja i vere. Obično se vezuju za veće verske praznke. Jedan od takvih značajnih događaja, Sabor kosaca na Rajcu, održan je 14. jula pored Ljiga, nastavljajući decenijama dugu tradiciju koja spaja prošlost i sadašnjost, prirodu i ljudsku veštinu.
Istorija i značaj sabora kosaca
Prvo takmičenje kosaca na Rajcu održano je daleke 1892. godine, uporedo sa prvim narodnim saborom. Danas, Kosidba na Rajcu predstavlja simboličan završetak kosidbe koja se obavlja na mobu do Petrovdana. Ovaj događaj na Rajcu okuplja desetine hiljada posetilaca svake godine, pružajući priliku za verske obrede, kulturno-umetničke programe, narodne igre i sajmove.
Tradicija i veštine
Kosidba na Rajcu nije samo puko takmičenje kosača, već i prikaz tradicije koji obuhvata okupljanje kosača, trubača, zdravičara, vodonoša i mnogih drugih. Vuk Vučković iz Preljine, dobitnik ovogodišnje "Zlatne kose", otkriva tajne svoje veštine:
- Dobra kvalitetna kosa je najbitnija, mora biti dobro naoštrena. Prvi zamah je ključan. Desnom nogom idete napred, pa malo zamahujete iz kuka, malo iz ramena. Najviše treba da kosite ovim središnjim delom, a ne vrhom kose - rekao je Vuk, prenosi Rina.
Vuk Vučković je sa nepunih sedam godina prvi put uzeo kosu u ruke uz oca i strica, i od tada nije odustao od ove veštine.
- Znam da moji vršnjaci možda imaju modernije hobije, ali za mene je ručno košenje broj jedan. Tu vam rade svi mišići, bolje je od svake teretane. Kad sam bio mali rekli su mi da imam urođen talenat i zato nisam odustao - kaže ovaj kosac.
Učešće žena
Među ovogodišnjim kosačima našla se i Gordana Rendulić iz Lučana, jedina žena učesnica na ovogodišnjoj kosidbi.
- Gledala sam dok sam bila mala oca kako kosi, zavolela sam te seoske poslove i trudimo se da sačuvamo našu tradiciju. Konkurencija je zaista bila jaka, svi su bili muškarci, ali su me prihvatili kao ravnopravnog protivnika. Važno je učestvovati, nije važno pobediti - rekla je Gordana.
Izbor kozbaše
Među zlatnim talasima žitnih polja, izbor najboljeg kosca odigrava se kao svetkovina veštine i preciznosti, gde se meri brzina, širina, kvalitet i ujednačenost svakog pokreta. Pored toga, biran je i đidija, kozbaša koji se ističe svojom lepotom, pesmom, igrom i ponosnim stasom, oličavajući duh i tradiciju naših predaka. Ovogodišnja priredba otpočela je svetim činom u kojem je đidija, u skladu sa običajem, kosu otkovao onoliko puta koliko je manifestacija do sada održano, simbolično povezujući prošlost sa sadašnjošću u jedinstvenom duhovnom momentu.
Tradicionalna nošnja i običaji
Svaki kosač na Rajcu oblači letnju seljačku nošnju – bele pantalone, vezenu košulju, jelek, šareni pojas, tozluke, vunene čarape i opanke sa šest reda lakovanih kaiša. Prepoznatljiv detalj je slameni šešir koji krasi i štiti kosače od sunca. Ovogodišnja priredba započela je običajem da đidija otkuje kosu onoliko puta koliko je do tada manifestacija održano, dajući time poseban pečat ovom događaju.
Sabor kosaca na Rajcu nije samo takmičenje, već istinski prikaz srpske kulture, običaja i jedinstva zajednice. Okupljanje ljudi iz različitih krajeva, očuvanje tradicije i deljenje iskustava čine ovaj događaj neprocenjivim delom našeg nasleđa, podsećajući nas na važnost zajedništva i očuvanja naše istorije.
Posle arhijerejske liturgije i svečane litije oko manastirske crkve, vernici koji su se okupili iz svih krajeva, uz folklor i zajedničku trpezu ljubavi, slavili su veru, osnažujući duhovne veze koje ih spajaju kroz vekove.
Meštani Samaila i gosti iz okolnih gradova ispunili portu crkve Svetog Pantelejmona, uživajući u liturgiji, lomljenju slavskog kolača i programu koji su uveličali najmlađi folkloraši.
Članovi Srpskog udruženja „Karađorđe“ predstavili rad na očuvanju kulturne baštine Boke Kotorske, a susret sa poglavarom Srpske pravoslavne crkve bio je prilika za zajedničko proslavljanje tradicije i istorije.
Izložba „Anđeoski obrazi Hilandara“, duhovne besede i svečana akademija obeležili su dane u čast Svetog Save, okupivši verni narod u znaku ljubavi, zajedništva i molitve.
Podnaslov: U celosti prenosimo rukom pisano svedočanstvo Borjanke Vraneš, rođene Savić, o Božijem daru koji je dva veka pratio njenu porodicu – od Stare Hercegovine i Istočne Bosne, kroz gubitke i stradanja, sve do Tumana, gde i danas donosi veru i utehu.
Sigurno ste mnogo puta čuli kako neko od vaših poznanika za nekog kaže „ma to je metuzalem“, misleći na stariju osobu, ali sigurno niste imali podatak zašto se baš taj termin koristi i – ko ili šta je bio „metuzalem“?
Nikada više ljudi ne govori o potrebi za mirom, a paradoksalno, nikada više nismo bili okruženi sukobima, ratovima i nasiljem.
Pravoslavlje jasno pokazuje da je unutrašnji mir dar koji se zadobija ne spoljnim okolnostima, već unutrašnjim preobražajem.
Sigurno ste mnogo puta čuli kako neko od vaših poznanika za nekog kaže „ma to je metuzalem“, misleći na stariju osobu, ali sigurno niste imali podatak zašto se baš taj termin koristi i – ko ili šta je bio „metuzalem“?
Narod se sabrao u molitvi i sećanju, dok vikarni episkop patrijarha Porfirija podseća na Hristov zagrljaj i snagu vere koja nadjačava bol i nepravdu.
Dok je plamen uništavao okolinu crkve u Patrasu, hram i mošti svetitelja iz 20. veka ostali su neoštećeni – meštani tvrde da je u pitanju čudotvorna intervencija Svetog Gervazija.
Poziv na zajedničku molitvu muslimana u centru grada izazvao je burne reakcije i zabrinutost vlasti zbog mogućeg narušavanja verskog mira u jednom od najosetljivijih područja Hercegovine.
Nema ni mesec dana kako je Hram osveštan
Otkrijte kako obične namirnice u manastirskoj kuhinji po starom receptu postaju čudesno jelo koje greje i telo i dušu u dane posta.
Molitva u tuzi duševnoj otkriva kako preneti sve brige na Gospoda, pronaći utehu i osetiti Božiju prisutnost čak i u najmračnijim životnim trenucima.