BEZ OVOGA NIKAD OD BOGA NE TRAŽITE ZDRAVLJE: Sveta Matrona Moskovska otkila kad se bolesni uzalud mole
On je znak ljubavi, žrtve i vaskrsenja, ali i podsetnik na poziv svakog vernika da svoj život ispuni smirenjem, strpljenjem i nadom.
Sveti Teofan Zatvornik nas sedme srede posle Pedesetnice uči da post nije samo smanjivanje hrane, već i duhovna borba protiv strasti koja nam pomaže da se uzdignemo iznad zemaljskog i sagledamo nevidljive stvari.
Ne pogani čoveka što ulazi u usta; nego što izlazi iz usta ono pogani čoveka (Mt.15,11). Gospod to nije rekao zbog toga što je post smatrao nepotrebnim, ili što ga nije blagovoleo. Ne, on je i sam postio i apostole je tome naučio. I Crkvi svojoj svetoj on je postove ustanovio.
On je to rekao da se mi, posteći, ne bismo samo ograničavali na smanjenu količinu hrane ili suvojedenje, već da bismo se potrudili da i dušom postimo, ne popuštajući njenim željama i strasnim pobudama. I to je glavno.
Post u tom smislu služi kao najsnažnije sredstvo. Osnova strasti je u telu: kad je telo izmoždeno, strasti kao da su potkopane i njihova snaga se ruši. Bez posta se odupreti strastima bilo bi ravno čudu – naći se u plamenu i ne izgoreti. Kako bilo šta duhovno u namerama i interesovanjima može imati onaj ko telo svoje gosti obilnom hranom, snom i odmorom? Odlepiti se od zemlje i ući u sagledavanje nevidljivih stvari on može ostvariti u meri u kojoj se ostarela ptica može podići sa zemlje.
U svojoj knjizi "Misli za svaki dan u godini", u petak šeste sedmice Velokog posta, Sveti Teofan Zatvornik otkriva duboku istinu o duhovnoj borbi tokom Svete Četrdesetnice i poziva nas na iskrenu refleksiju.
U svojoj knjizi "Misli za svaki dan u godini"svetac razotkriva duboku duhovnu istinu o tome zašto samo fizičko uzdržavanje nije dovoljno da bi post bio prijatan Bogu, već da u njemu mora biti i pravde i ljubavi.
U ponedeljak druge sedmice Velikog posta, Sveti Teofan Zatvornik podseća na snagu unutrašnje čistote i pažnje koja nas obnavlja na putu spasenja.
U svom zapisu za utorak prve sedmice Velikog posta, Sveti Teofan Zatvornik govori o unutrašnjem stvaranju duše, njenom pročišćenju i uzrastanju u vrlini.
On je znak ljubavi, žrtve i vaskrsenja, ali i podsetnik na poziv svakog vernika da svoj život ispuni smirenjem, strpljenjem i nadom.
Jedna izgovorena reč može delovati zastrašujuće, ali Crkva nas uči da samo greh ima stvarnu moć – pokajanje, Ispovest i život u Tajnama čine svaku dušu nepobedivom pod Božijom zaštitom.
Od "izleta" u pokret Hare Krišna do misionara koji je hiljadama mališana u Sijera Leoneu postao jedina nada – životni put oca Temisa Adamsa otkriva kako se čovek menja kada izabere da pripada onima koji nemaju ništa.
Dvadeset pet godina vežbe i dar za ukrašavanje učinili su da jedan kolač postane simbol čuvanja tradicije.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
U najvećoj medicinskoj ustanovi u zemlji proslavljena je krsna slava, a priča o hramu koji je preživeo rat, zaborav i preobražaj u mrtvačnicu otkriva koliko je ovo mesto važno za bolesnike, lekare i grad.
Kad su mu rekli da je jedina šansa transplantacija srca, brat Goran nije odustao. Iz bolničke sobe krenuo je na put duhovnog isceljenja ka Hilandaru, gde je pronašao snagu za novi život.
Na trpezi ljubavi u porti Crkve Ružica, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je vernicima da najveća bitka svakog čoveka nije spoljašnja, već u srcu.
Dok nama korica hleba izgleda obično, negde daleko njena vrednost može značiti nadu– pouka omiljenog srpskog patrijarha otvara oči i srce na ono što svakodnevno zanemarujemo.
Jedan neizgovoren pozdrav, neznatna laž ili hladan stav mogu pokrenuti lanac događaja koji menja sudbine – otac Markel (Pabuk) objašnjava kako pokajanje i molitva štite dušu od nevidljivih zala.
U pouci otac Nektarije (Morozov) govori o greškama koje izranjaju iz brzopletosti i objašnjava zašto je jedna duhovna navika ključna za svaki budući izbor.