MOLITVE OVIH LJUDI BOG NAJPRE USLIŠI: Starac Pajsije otkriva kako i stradanje može da isceljuje
U trenucima tuge i nepravde, reči svetogorskog starca otkrivaju kako molitva za druge preobražava i dušu i život
Osvrćući se na Jevanđelje po Mateju, Sveti Zatvornik sedme nedelje posle Pedesetnice u svojoj mudrosti poručuje da vera nije samo dar, već i lična odgovornost svakog vernika. Bog je uvek prisutan, ali ulazi samo tamo gde je pozvan.
“Po veri vašoj neka vam bude”, rekao je Gospod dvojici slepaca i odmah im se otvoriše oči (Mt.9,29). Koliko je vere, toliko je i priliva Božanske sile. Vera je prijemnik, usta i prihvatilište blagodati. Kao što su pluća kod nekog veća, a kod nekog manja, te jedna primaju više vazduha a druga manje, tako je i vera kod jednog veća, a kod drugog manja, i jedna prima više darova od Boga, a druga manje.
Bog je svuda, sve obuhvata i pokriva i rado obitava u dušama ljudskim. Međutim, on u njih ne ulazi nasilno, iako je svemoguć, nego kad ga pozovu, budući da neće da narušava vlast čoveka nad samim sobom, Njegovo pravo vlasnosti nad sobom, koje mu je sam darovao. Onoga ko se otvori verom – Bog ispunjava. U onoga, pak, ko se zatvorio neverjem, On ne ulazi, premda je i njemu blizak. Gospode, dodaj nam vere, jer je i vera tvoj dar. Svako od nas je dužan da ispoveda: “Ja sam ništa i ubog” (Ps.69,6).
Reči svetog ruskog podvižnika za četvrtak sedme sedmice po Vaskrsu podsećaju da nas Hristos nije samo podigao iz greha, već nas je pozvao u neizrecivu zajednicu sa samim Bogom.
Upouci za četvrtak sedme sedmice po Vaskrsu, ruski svetitelj nas podseća na Hristovo obećanje koje ne vara, ali i razotkriva zašto ga ne doživljavamo: „Savest nam ne daje da očekujemo bilo kakvu milost.“
Sveti Teofan Zatvornik u ponedeljak pete sedmice po Vaskrsu otkriva duhovni razlog neverovanja – ne samo tadašnjih Judejaca, već i savremenog čoveka. Njegove reči deluju kao ogoljeno ogledalo današnjice.
U četvrtak četvrte sedmice po Vaskrsu, Sveti Teofan Zatvornik u svojoj knjizi Misli za svaki dan u godini poziva vernike da se ne boje razlikovati svetlost od tame – jer onaj ko odvaja od Hrista, odvaja od istine, života i spasenja.
U trenucima tuge i nepravde, reči svetogorskog starca otkrivaju kako molitva za druge preobražava i dušu i život
Od ličkog sela do vladičanskog trona, život jednog arhijereja otkriva kako se vera, odgovornost i lično odricanje utkivaju u crkveno pamćenje.
Milosrđe temelj hrišćanskog života.
Pravoslavno predanje podseća da Bog uvek čuje molitvu, ali da odgovor ne dolazi uvek onako kako čovek očekuje.
Isceljivao je bolesti i izgonio zle duhove.
U selu Vasta crkva iz 12. veka odoleva vremenu i ljudskim rukama, dok njeni listovi i grane stvaraju neponovljiv spoj vere, prirode i istorije.
Dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči upozorava da je reč o smišljenom potezu koji prevazilazi administraciju i zadire u samu suštinu vere i identiteta.
Bez znanja bratstva prepisani groblje i temelji crkve, dok se zemljište nadomak manastira prodaje za izgradnju hotela i motela.
Porodice se okupljaju, običaji oživljavaju, a svaka trpeza skriva poruku o dobroti, zajedništvu i malim delima koja menjaju svakodnevicu.
Vikarni episkop Stefan služio liturgiju, dok je jerej Miroslav Vasić u besedi podsetio da vera znači prepoznati Hrista u svakom gladnom, bolesnom i usamljenom, i živeti ljubav svakodnevno.
Jednostavno, sočno i izdašno jelo koje se nekada pripremalo u danima kada crkva ne propisuje post, a danas može da postane omiljeni ručak svakog dana.