Pre nego što podignemo čašicu, zapitajmo se – da li bi naši upokojeni želeli te gestove ili molitvu koja donosi istinski spokoj njihovoj duši?
U Srbiji, kao i u mnogim pravoslavnim zemljama, običaj posete grobovima bližnjih, bilo za parastos ili Zadušnice, često je obeležen nošenjem i konzumiranjem rakije, ali i drugih simbola, poput paljenja cigareta za pokoj duše.
U pojedinim krajevima Srbije, običaj je da se cigareta zapali, namenjena pokojniku, i stavi na humku ili pored groba, te se umesto tamjanom, grobovi „kade“ dimom duvana. Ovo je postalo toliko ustaljeno da je rakija gotovo postala simbol tih trenutaka, a dim cigarete, u narodu, predstavlja „molitvu“ koja izlazi iz ruku onih koji su došli da se sete svojih najmilijih.
Međutim, iza ovih običaja krije se jedno duhovno pitanje – da li zaboravljamo istinsku svrhu posete grobovima? Jer, kako podsećaju mnogi pravoslavni duhovnici, dim cigarete ne može biti "kandilo" koje bi osvetlilo put duše preminulog, već je to, kako se često govori, „đavolje kandilo“. Umesto tih gestova, koji odvlače pažnju sa suštine, crkveni autoriteti nas podsećaju na pravu potrebu duše upokojenih – molitvu.
matej kastelic / Panthermedia / Profimedia
Po crkvenom učenju, na grob bi trebalo da položimo cveće i da se pomolimo
Arhimandrit Amvrosije Jurasov, osnivač Svetovavedenjskog ženskog manastira u Ivanovu, naglašava:
- Najveća korist za umrlog je molitva Crkve, pominjanje na liturgiji, parastos, čitanje Psaltira, milostinja. Odlazak na groblje znači sećanje na umrle. Ali, ne treba to da činimo rakijom. Možemo da položimo cveće, da se pomolimo, da otpevamo: "Sa svetima upokoj...". To će biti uteha i za nas i za umrlog.
Upokojeni više ne mogu sami da se mole za sebe, jer su prešli u Carstvo nebesko. Ipak, naše molitve za njih i crkveno pominjanje postaju izvor milosti i pomoći, jer kroz molitve možemo umilostiviti Gospoda da se smiluje na njihove duše. Naši postupci i molitve ne preuzimaju njihovo spasenje, koje je u Božjim rukama, ali postaju most duhovne ljubavi između ovog sveta i večnosti.
Printscreen/YouTube/tvsoyuz
Osnivač Svetovavedenjskog ženskog manastira, arhimandrit Amvrosije
No, uprkos tome, češće na groblju čujemo reči poput "Uzmi, za pokoj duše" dok se toči rakija, nego što možemo čuti molitvu za upokojene. Zaboravlja se da su rakija i dim cigarete samo telesne manifestacije, koje ne donose stvarni mir duši, dok molitva, kao duhovna svetlost, osvetljava put preminulog ka Hristovom carstvu.
Da li na groblje odlazimo da bismo se pomolili za pokoj duše naših voljenih, ili da bismo jeli i pili, zanemarujući ono što je zaista bitno? Pre nego što zapalimo cigaretu ili podignemo čašicu, možda bi trebalo da se zapitamo – šta bi naši upokojeni stvarno želeli? Da li bi se radovali našim gestovima ili bi nas molili da se setimo molitve, one tihe, ali svemoćne molitve, koja jedina donosi istinski spokoj duši?
Na dan posvećen onima koji su okončali svoj ovozemaljski život, kroz liturgije i tihe molitve, vernici se sećaju svojih bližnjih i pronalaze utehu u veri u vaskrsenje i večni život.
Ova praksa, iako duboko ukorenjena u narodu, često dovodi do zabune među vernicima. Protojerej Dejan Krstić nudi dublje razumevanje značaja molitve i paljenja sveća.
U vreme mrsnih dana, kada se mirisi mlečnih jela i toplog hleba šire konacima, monahinje pripremaju salatu od sremuša — lekovitog zelenog dara prirode, koji u ovom receptu postaje hranljiv i lagan obrok, pogodan za doručak ili večeru.
U razmišljanju za petak četvrte sedmice po Vaskrsu, veliki duhovnik 19. Veka jasno poručuje: Hristos je Početak, a Crkva Njegov sled. Ko god pokušava da menja taj poredak, gubi put spasenja.
Oni su bili muž i žena, koji su dvadeset dana nakon venčanja, za vreme vladavine Dioklecijana, izvedeni pred sud, pred tivaidskog namesnika Ariana, zbog hrišćanske vere.
U Beogradu je otvorena postavka „Služitelj mira i ljubavi“ povodom 80 godina od upokojenja Svetog Dositeja Vasića, duhovnog gorostasa koji je verom i hrabrošću ostao uz narod i Crkvu u najmračnijim vremenima.
U vreme strogog posta često ponestane ideja za ukusne obroke na vodi. Donosimo autentičan recept za paštetu od belog pasulja – kremastu, zasitnu i punu ukusa!
Uoči druge godišnjice od tragedije koja je odnela 57 života, otac Hristodulos Papaioanu kaže da je kroz ovaj neverojatan gubitak pronašao snagu da se nosi s patnjom.
Ne morate se odricati bogatih ukusa ni tokom posta – kombinacija crvenog pasulja, prepečenih oraha i začina trpezu će učiniti bogatom vitaminima i vlaknima.
Uvođenje obaveznog ličnog broja u Grčkoj izazvalo je burnu reakciju monaške zajednice sa Atosa, koja upozorava da bi digitalno povezivanje podataka svakog građanina moglo ugroziti versku slobodu i privatnost.
Ovaj dan nosi sa sobom duhovnu snagu i važnost tradicije koja nas povezuje sa našim predcima. Protođakon Ljubomir Ranković ističe važna pravila koja nas vode ka ispravnom obeležavanju ovog dana, posvećenog upokojenima.
Grobovi u južnom delu Kosovske Mitrovice svedoče o duhovnoj i fizičkoj borbi Srba koji čuvaju uspomene na svoje najmilije uprkos razaranju i svim nedaćama.
Na dan kada se odaje počast preminulima, pravoslavni vernici iz severnog dela Kosovske Mitrovice kreću u emotivno putovanje ka grobovima svojih voljenih, prevazilazeći etničke podele i obnavljajući vezu s prošlošću na mestima koja su svedoci patnje i nade.
One koji su daleko od grobova svojih najdražih, Srpska pravoslavna crkva upućuje da posete najbliži hram, prisustvuju liturgiji, zapale sveće i pomole se kako bi osetili duhovnu bliskost i poštovanje prema onima koji više nisu sa nama.
U razmišljanju za petak četvrte sedmice po Vaskrsu, veliki duhovnik 19. Veka jasno poručuje: Hristos je Početak, a Crkva Njegov sled. Ko god pokušava da menja taj poredak, gubi put spasenja.
Neprimereno topli tonovi u izjavama pojedinih pravoslavnih jerarha upućenih novom papi, izazvali su buru među vernicima i teolozima, koji sve glasnije upozoravaju na opasnost od zamućivanja identiteta i odstupanja od Svetog Predanja.
U manastiru Devič na Kosmetu, gde počivaju mošti Svetog Joanikija, zabeleženo je svedočanstvo iz Prvog svetskog rata koje je ostavio Sveti Nikolaj Žički – o tome kako se Božija pravda sručila na ruku podignutu protiv svetinje.
Ove crkve svedoče o različitosti izraza hrišćanske vere kroz vreme i prostor. Bilo da su uklesane u stenu, sagrađene od kostiju ili skrivene u drvetu, sve one predstavljaju mesto susreta čoveka sa Bogom – u tišini, divljenju i molitvi.