Ova praksa, iako duboko ukorenjena u narodu, često dovodi do zabune među vernicima. Protojerej Dejan Krstić nudi dublje razumevanje značaja molitve i paljenja sveća.
U srpskom narodu uvreženo je mišljenje da se sveće za zdravlje i spasenje živih pale gore, dok se za pokoj duše umrlih pale dole. Međutim, ovaj običaj, iako duboko ukorenjen, nije u saglasnosti sa temeljnim verovanjem pravoslavnih hrišćana o večnom životu. Pravilo o paljenju sveća u različitim nivoima ne odražava suštinu pravoslavne teologije, već je deo narodnog predanja koje se prenosilo s generacije na generaciju, zasnovano na pretpostavkama, predubeđenjima, simbolici i praktičnim potrebama.
Shutterstock
Otac Dejan ističe da je važno za koga se molimo i kome smo sveću namenili, nebitno je gde će sveća fizički da stoji
Protojerej Dejan Krstić, rektor Niške bogoslovije, osvrnuo se na ovaj običaj i osvetlio njegovo pravo značenje u duhu pravoslavnog učenja:
- U našem narodu je ostao običaj da gore pale sveće za žive, a dole za mrtve. To što se sveće pale dole ima neku simboliku, kao kad odete na grob, pa se onda sagnete da biste dole zapalili sveću. Po toj analogiji, ljudi dole pale sveće za upokojene - kaže otac Dejan, a potom kroz lično iskustvo dalje rasvetljava jednu od najvećih dilema vernika:
- Kada sam bio u Ostrogu, tamo su samo neke ploče, i voštane sveće se lepe na te ploče. Na istoj mermernoj ploči palite i za žive i za mrtve. Prosto, u Bogu su svi živi. U Bogu nema mrtvih. Bitna je vaša molitva i za koga ćete vi da namenite tu sveću - kaže protojerej Dejan Krstić za “Žive reči”, a potom naglašava:
- Važno je za koga ćete Bogu da se pomolite – da li za nečije zdravlje i spasenje, ili za pokoj duše pokojnih. A to gde će fizički da stoji ta sveća, nebitno je. Mi hrišćani verujemo u Boga, koji je Bog živih. Svi smo mi živi u Bogu i pred Bogom. On nas svojom silom održava u postojanju. Tako da, nemojte se opterećivati i zbunjivati time. Bitna je molitva i bitno je za koga namenite tu sveću.
Reči protojereja Dejana Krstića jasno otkriva istinu koju često zaboravljamo. U Bogu nema podela između živih i umrlih, jer su svi u Njegovom prisustvu – večno živi. Ono što je zaista važno jeste naša molitva i kome je ona namenjena.
Prostor predviđen za paljenje sveća pri crkvama često je podeljen na dva nivoa, ne zbog odvajanja živih od upokojenih, već iz praktičnih razloga. Na taj način omogućeno je da u tom zaklonitom prostoru istovremeno gori više sveća, pružajući svakom verniku priliku da izrazi svoju molitvu i prinese Bogu svoje zahteve i zahvalnosti. U Bogu, svi su živi, i svaka sveća, bilo da gori gore ili dole, postaje simbol večne svetlosti i nade.
Kum je svedok pred Bogom, posrednik između živih i mrtvih predaka i neko, kao posrednik između čoveka i Gospoda, treba da vodi računa o duhovnom uzdignuću onoga koga krsti.
Kroz istoriju se prepliću ljubav i tragedija, a u središtu jedne od najznačajnijih priča stoji manastir Ljubostinja. Njegove relikvije neprocenjive vrednosti postale su meta neviđenog razbijništva.
Libanski narod se suočava sa neprestanim bombardovanjem i gubitkom sigurnosti, dok otac Justin iz Crkve Svetog Đorđa u prestonici Libana, opisuje bezizlaznost situacije i apeluje na molitvu za mir.
Na dan posvećen onima koji su okončali svoj ovozemaljski život, kroz liturgije i tihe molitve, vernici se sećaju svojih bližnjih i pronalaze utehu u veri u vaskrsenje i večni život.
U katoličkoj tradiciji 31. decembar nosi više od odbrojavanja sekundi do Nove godine - nosi priču o Svetom Silvestru koji je oblikovao veru, odnos Crkve i vlasti i sudbinu Rimskog carstva
Pitanje koje svake zime deli vernike dobija jasan odgovor sveštenika koji, bez popuštanja veri ali i bez straha od radosti, objašnjava gde je prava granica.
U besedi za 30. sredu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o jednostavnoj, ali moćnoj odluci koja je u trenutku bola i tuge oblikovala carevu lozu i otvorila put do proroka i najvećeg među carevima.
Pravoslavni vernici danas slave Svetog Sevastijana po starom kalendaru, a Svetu Melaniju Mlađu po novom. Katolici proslavljaju Svetog papu Silvestera I, dok Jevreji i muslimani ovaj dan provode u redovnim molitvama prema svojim verskim običajima.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Od Subota duša u Grčkoj, Roditeljskih subota u Rusiji, do Zadušnica u Srbiji – običaji pokazuju kako molitva i dobročinstvo povezuju žive i one koji su prešli u večnost.
Pitanje koje svake zime deli vernike dobija jasan odgovor sveštenika koji, bez popuštanja veri ali i bez straha od radosti, objašnjava gde je prava granica.
U besedi za 30. sredu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o jednostavnoj, ali moćnoj odluci koja je u trenutku bola i tuge oblikovala carevu lozu i otvorila put do proroka i najvećeg među carevima.
Proterivanje otvara neprijatno pitanje dvostrukih aršina, selektivne tolerancije i toga kome je dozvoljeno da peva, a kome ne — čak i na praznik koji bi trebalo da nosi poruku mira i praštanja.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Proterivanje otvara neprijatno pitanje dvostrukih aršina, selektivne tolerancije i toga kome je dozvoljeno da peva, a kome ne — čak i na praznik koji bi trebalo da nosi poruku mira i praštanja.