Ova praksa, iako duboko ukorenjena u narodu, često dovodi do zabune među vernicima. Protojerej Dejan Krstić nudi dublje razumevanje značaja molitve i paljenja sveća.
U srpskom narodu uvreženo je mišljenje da se sveće za zdravlje i spasenje živih pale gore, dok se za pokoj duše umrlih pale dole. Međutim, ovaj običaj, iako duboko ukorenjen, nije u saglasnosti sa temeljnim verovanjem pravoslavnih hrišćana o večnom životu. Pravilo o paljenju sveća u različitim nivoima ne odražava suštinu pravoslavne teologije, već je deo narodnog predanja koje se prenosilo s generacije na generaciju, zasnovano na pretpostavkama, predubeđenjima, simbolici i praktičnim potrebama.
Shutterstock
Otac Dejan ističe da je važno za koga se molimo i kome smo sveću namenili, nebitno je gde će sveća fizički da stoji
Protojerej Dejan Krstić, rektor Niške bogoslovije, osvrnuo se na ovaj običaj i osvetlio njegovo pravo značenje u duhu pravoslavnog učenja:
- U našem narodu je ostao običaj da gore pale sveće za žive, a dole za mrtve. To što se sveće pale dole ima neku simboliku, kao kad odete na grob, pa se onda sagnete da biste dole zapalili sveću. Po toj analogiji, ljudi dole pale sveće za upokojene - kaže otac Dejan, a potom kroz lično iskustvo dalje rasvetljava jednu od najvećih dilema vernika:
- Kada sam bio u Ostrogu, tamo su samo neke ploče, i voštane sveće se lepe na te ploče. Na istoj mermernoj ploči palite i za žive i za mrtve. Prosto, u Bogu su svi živi. U Bogu nema mrtvih. Bitna je vaša molitva i za koga ćete vi da namenite tu sveću - kaže protojerej Dejan Krstić za “Žive reči”, a potom naglašava:
- Važno je za koga ćete Bogu da se pomolite – da li za nečije zdravlje i spasenje, ili za pokoj duše pokojnih. A to gde će fizički da stoji ta sveća, nebitno je. Mi hrišćani verujemo u Boga, koji je Bog živih. Svi smo mi živi u Bogu i pred Bogom. On nas svojom silom održava u postojanju. Tako da, nemojte se opterećivati i zbunjivati time. Bitna je molitva i bitno je za koga namenite tu sveću.
Reči protojereja Dejana Krstića jasno otkriva istinu koju često zaboravljamo. U Bogu nema podela između živih i umrlih, jer su svi u Njegovom prisustvu – večno živi. Ono što je zaista važno jeste naša molitva i kome je ona namenjena.
Prostor predviđen za paljenje sveća pri crkvama često je podeljen na dva nivoa, ne zbog odvajanja živih od upokojenih, već iz praktičnih razloga. Na taj način omogućeno je da u tom zaklonitom prostoru istovremeno gori više sveća, pružajući svakom verniku priliku da izrazi svoju molitvu i prinese Bogu svoje zahteve i zahvalnosti. U Bogu, svi su živi, i svaka sveća, bilo da gori gore ili dole, postaje simbol večne svetlosti i nade.
Kum je svedok pred Bogom, posrednik između živih i mrtvih predaka i neko, kao posrednik između čoveka i Gospoda, treba da vodi računa o duhovnom uzdignuću onoga koga krsti.
Kroz istoriju se prepliću ljubav i tragedija, a u središtu jedne od najznačajnijih priča stoji manastir Ljubostinja. Njegove relikvije neprocenjive vrednosti postale su meta neviđenog razbijništva.
Libanski narod se suočava sa neprestanim bombardovanjem i gubitkom sigurnosti, dok otac Justin iz Crkve Svetog Đorđa u prestonici Libana, opisuje bezizlaznost situacije i apeluje na molitvu za mir.
Na dan posvećen onima koji su okončali svoj ovozemaljski život, kroz liturgije i tihe molitve, vernici se sećaju svojih bližnjih i pronalaze utehu u veri u vaskrsenje i večni život.
Razgovor u Novom Sadu obuhvatio je i pitanje vrednosti koje mladi usvajaju tokom školovanja, kao i budućnost visokoškolske ustanove koja bi nosila ime prvog srpskog arhiepiskopa.
Od Začeća Svetog Jovana Preteče do Svetog Luke, porodični praznici nižu se tokom celog meseca, a jedan od najpoznatijih datuma ove godine pada u sredu i obeležava se uz post na ulju.
U besedi za 18. sedmicu po Duhovima, svetitelj podseća na Hristove reči „Ja sam vaskrsenje i život“ i govori o razlici između nade u buduće vaskrsenje tela i potrebe da se unutrašnji život probudi još ovde, dok za to imamo vremena.
Gotovo da nema vernika koji, ulazeći u crkvu, najpre ne priđe mestu za sveće – bilo da se moli za zdravlje svojih bližnjih ili za pokoj duša upokojenih.
Ove subote pravoslavni vernici širom srpskih zemalja okupljaju se u hramovima i na grobljima da upale sveće i pomole se za svoje preminule, verujući da molitva spaja žive i upokojene u ljubavi Hristovoj.
Naizgled obični svećnjaci sa dve i tri sveće nose poruku staru vekovima — kroz njih se otkriva tajna Hristovih priroda i Svete Trojice, ali i snaga vere koja osvetljava dušu.
U besedi za 18. sedmicu po Duhovima, svetitelj podseća na Hristove reči „Ja sam vaskrsenje i život“ i govori o razlici između nade u buduće vaskrsenje tela i potrebe da se unutrašnji život probudi još ovde, dok za to imamo vremena.
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.