Ova praksa, iako duboko ukorenjena u narodu, često dovodi do zabune među vernicima. Protojerej Dejan Krstić nudi dublje razumevanje značaja molitve i paljenja sveća.
U srpskom narodu uvreženo je mišljenje da se sveće za zdravlje i spasenje živih pale gore, dok se za pokoj duše umrlih pale dole. Međutim, ovaj običaj, iako duboko ukorenjen, nije u saglasnosti sa temeljnim verovanjem pravoslavnih hrišćana o večnom životu. Pravilo o paljenju sveća u različitim nivoima ne odražava suštinu pravoslavne teologije, već je deo narodnog predanja koje se prenosilo s generacije na generaciju, zasnovano na pretpostavkama, predubeđenjima, simbolici i praktičnim potrebama.
Shutterstock
Otac Dejan ističe da je važno za koga se molimo i kome smo sveću namenili, nebitno je gde će sveća fizički da stoji
Protojerej Dejan Krstić, rektor Niške bogoslovije, osvrnuo se na ovaj običaj i osvetlio njegovo pravo značenje u duhu pravoslavnog učenja:
- U našem narodu je ostao običaj da gore pale sveće za žive, a dole za mrtve. To što se sveće pale dole ima neku simboliku, kao kad odete na grob, pa se onda sagnete da biste dole zapalili sveću. Po toj analogiji, ljudi dole pale sveće za upokojene - kaže otac Dejan, a potom kroz lično iskustvo dalje rasvetljava jednu od najvećih dilema vernika:
- Kada sam bio u Ostrogu, tamo su samo neke ploče, i voštane sveće se lepe na te ploče. Na istoj mermernoj ploči palite i za žive i za mrtve. Prosto, u Bogu su svi živi. U Bogu nema mrtvih. Bitna je vaša molitva i za koga ćete vi da namenite tu sveću - kaže protojerej Dejan Krstić za “Žive reči”, a potom naglašava:
- Važno je za koga ćete Bogu da se pomolite – da li za nečije zdravlje i spasenje, ili za pokoj duše pokojnih. A to gde će fizički da stoji ta sveća, nebitno je. Mi hrišćani verujemo u Boga, koji je Bog živih. Svi smo mi živi u Bogu i pred Bogom. On nas svojom silom održava u postojanju. Tako da, nemojte se opterećivati i zbunjivati time. Bitna je molitva i bitno je za koga namenite tu sveću.
Reči protojereja Dejana Krstića jasno otkriva istinu koju često zaboravljamo. U Bogu nema podela između živih i umrlih, jer su svi u Njegovom prisustvu – večno živi. Ono što je zaista važno jeste naša molitva i kome je ona namenjena.
Prostor predviđen za paljenje sveća pri crkvama često je podeljen na dva nivoa, ne zbog odvajanja živih od upokojenih, već iz praktičnih razloga. Na taj način omogućeno je da u tom zaklonitom prostoru istovremeno gori više sveća, pružajući svakom verniku priliku da izrazi svoju molitvu i prinese Bogu svoje zahteve i zahvalnosti. U Bogu, svi su živi, i svaka sveća, bilo da gori gore ili dole, postaje simbol večne svetlosti i nade.
Kum je svedok pred Bogom, posrednik između živih i mrtvih predaka i neko, kao posrednik između čoveka i Gospoda, treba da vodi računa o duhovnom uzdignuću onoga koga krsti.
Kroz istoriju se prepliću ljubav i tragedija, a u središtu jedne od najznačajnijih priča stoji manastir Ljubostinja. Njegove relikvije neprocenjive vrednosti postale su meta neviđenog razbijništva.
Libanski narod se suočava sa neprestanim bombardovanjem i gubitkom sigurnosti, dok otac Justin iz Crkve Svetog Đorđa u prestonici Libana, opisuje bezizlaznost situacije i apeluje na molitvu za mir.
Na dan posvećen onima koji su okončali svoj ovozemaljski život, kroz liturgije i tihe molitve, vernici se sećaju svojih bližnjih i pronalaze utehu u veri u vaskrsenje i večni život.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Gotovo da nema vernika koji, ulazeći u crkvu, najpre ne priđe mestu za sveće – bilo da se moli za zdravlje svojih bližnjih ili za pokoj duša upokojenih.
Ove subote pravoslavni vernici širom srpskih zemalja okupljaju se u hramovima i na grobljima da upale sveće i pomole se za svoje preminule, verujući da molitva spaja žive i upokojene u ljubavi Hristovoj.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.