DA LI TREBA CELIVATI VRATA CRKVE PRE ULASKA? Evo kako se pravilno ulazi u pravoslavni hram
Od celivanja vrata, važnije je kako se u crkvu ulazi. Pred crkvom bi trebalo zastati, prekrsti se i lagano pokloniti
Kum je svedok pred Bogom, posrednik između živih i mrtvih predaka i neko, kao posrednik između čoveka i Gospoda, treba da vodi računa o duhovnom uzdignuću onoga koga krsti.
Kumstvo je glavna odlika hrišćanstva bez kojeg se ne može obaviti ni venčanje ni kršetenje, a koliko je kum kao figura bitan i poštovan dovoljno govore izreke koje su deo mentalnog sklopa, ne samo verujućeg, već i običnog naroda - "Kum nije dugme" i "Bog na nebu, kum na zemlji"!
Kum je svedok pred Bogom, posrednik između živih i mrtvih predaka i neko, kao posrednik između čoveka i Gospoda, treba da vodi računa o duhovnom uzdignuću onoga koga krsti.
Na, nazovimo, "ustanovu" kuma nailazi se još u prvim vekovima hriščanstva, i njegova uloga kroz vekove se nije menjala i uvek je bila ista.
Dugo se verovalo, a i danas se veruje da nema većeg greha nego "odbiti kumstvo", međutim, treba naglasiti da ovaj stav nema utemeljenje u pravoslavlju.
Naime, iako je u narodu ustaljeno mišljenje da "kumstvo ne može da se odbije" u stvarnosti "kumstvo može da se odbije", štaviše, nekad ga je poželjno odbiti, a evo i zašto.
U pravoslavnoj crkvi kumstvo je ozbiljna duhovna odgovornost i obaveza. Ako neko oseća i smatra da taj teret ne može iz nekog razloga da nosi na plećima i ostvari ono što se od njega traži, tada bi trebalo kumstvo da odbije. Najbitnije je da to uradi na lep, hrišćanski način, dakle iskreno i s poštovanjem, to kaže osobi koja ju je pozvala za kuma. Dakle, uvek je bolje, prema pravoslavlju, biti iskren i odgovoran, nego prihvatiti se obaveza koje ne možete da ostvarite.
Prema stavu crkve najvažnije je da osoba koja se bira za kuma bude dobra osoba, sve ostale stvari su manje važne! Priče o tome da će neko "ostati i bez srodne duše i bez roda i poroda" ako odbije kumstvo nisu tačne, a to je jednom potvrdio i sada upojeni arhimandrit Jovan (Nikitović).
- To su obična sujeverja koja se krše sa pravoslavljem. Kum treba da bude duhovni vodič, da vodi kroz život i bude oslonac. A kako to da bude ako ne želi. Ako vas za kuma pozove neko ko vam nije blizak, logično je da ćete se dvoumiti. I zato je najbolje biti iskren - pričao je on.
Od celivanja vrata, važnije je kako se u crkvu ulazi. Pred crkvom bi trebalo zastati, prekrsti se i lagano pokloniti Paroh Boris Čolović zahvalio je episkopu Irineju na dolasku u Hram Svetog Vasilija Ostroškog u Grinzborou, a potom istakao značaj Kola srpskih sestara, koje ove godine obeležava dvadeset godina postojanja. Naglasio je njihov doprinos zajednici i napretku parohije. Kroz istoriju se prepliću ljubav i tragedija, a u središtu jedne od najznačajnijih priča stoji manastir Ljubostinja. Njegove relikvije neprocenjive vrednosti postale su meta neviđenog razbijništva.
DA LI TREBA CELIVATI VRATA CRKVE PRE ULASKA? Evo kako se pravilno ulazi u pravoslavni hram
VELIKA PROSLAVA SRBA U AMERICI: Slava Kola srpskih sestara u Grinzborou i dve decenije postojanja
NAJVEĆA PLJAČKA U ISTORIJI SRBIJE: Gde je nestala kruna Svetog kneza Lazara?
Kum daje zavet pred Bogom i Crkvom da će voditi kumče kroz hrišćanski život, ali šta ako on svoju obavezu ne ispunjava.
Dok narodna tradicija kumstvu često daje gotovo mitski značaj, pravoslavna crkva vrlo precizno određuje kada nastaje duhovno srodstvo između kumova, ravno krvnom.
Prijateljstvo nije što i kumstvo, rekao je otac Dušan pa objasnio i zašto.
Kumstvo se u tradicionalnom smislu ne bira iznova - ono se nasleđuje, prenosi "s kolena na koleno“, tj. sa oca na sina.
Tokom liturgije sa arhijerejima iz Gruzije na Staroj Bežaniji, poglavar SPC ogolio je duhovne zamke savremenog čoveka, upozorio na strasti koje razaraju slobodu i jasno poručio šta je smisao vere.
Mitropolit mileševski podsetio je da se patrijarh Pavle ne pamti zbog govora, već zbog života koji je i danas putokaz -skroman, postojan i nepogrešivo okrenut Hristu.
Vernici danas obnavljaju uspomenu na arhijereja koji je blagim, ali mudrim govorom i delima ostavio trag dublji od svakog naslova i svake epohe.
Donatorsko veče parohije Svetih Ćirila i Metodija pretvorilo se u svedočanstvo vere, nade i plana koji bi uskoro mogao da dovede do kupovine prvog pravoslavnog hrama u Konektikatu.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
U najvećoj medicinskoj ustanovi u zemlji proslavljena je krsna slava, a priča o hramu koji je preživeo rat, zaborav i preobražaj u mrtvačnicu otkriva koliko je ovo mesto važno za bolesnike, lekare i grad.
Kad su mu rekli da je jedina šansa transplantacija srca, brat Goran nije odustao. Iz bolničke sobe krenuo je na put duhovnog isceljenja ka Hilandaru, gde je pronašao snagu za novi život.
Na trpezi ljubavi u porti Crkve Ružica, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je vernicima da najveća bitka svakog čoveka nije spoljašnja, već u srcu.
Beseda Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za 23. nedelju po Duhovima otkriva unutrašnju snagu vere i način da pronađemo mir i harmoniju u svetu koji često izgleda razbijeno.
Od progona hrišćana do zemljotresa, ovaj drevni hram je iznova podizao svetlost vere – 16. novembra pravoslavni vernici slave čudesno obnovljeno sveto mesto gde se vekovima čuvaju mošti velikomučenika Georgija.
Priča o svetitelju koji je pred filozofima i demonima pokazao da snaga vere nije u rečima, nego u znaku koji štiti i vodi kroz najmračnije iskušenja.