U srcu Istanbula, u jednoj od najznačajnijih verskih proslava u poslednjim decenijama, sirijska pravoslavna zajednica obeležila je Božić u crkvi koja je simbol verske slobode i pomirenja prošlosti i sadašnjosti Turske.
U Istanbulu, 25. decembra 2024. godine, vernici i posmatrači iz celog sveta svedočili su istorijskom trenutku – prvoj božićnoj liturgiji u hramu Mor Efrem, prvoj pravoslavnoj crkvi izgrađenoj u Turskoj u poslednjih gotovo vek i po.
Ova svetinja, smeštena u istanbulskom naselju Bakirkoj, nije samo graditeljski poduhvat, već duboko duhovno otkrovenje, svetionik nade i simbol verske slobode u zemlji čije je društvo, kroz istoriju, bilo oblikovano složenim odnosima među različitim etničkim i verskim zajednicama.
Iako Turska s ponosom čuva mnoštvo drevnih pravoslavnih hramova, poput Aje Sofije (koja je pretvorena u džamiju) i manastira Sumela, koji su izgrađeni u vreme Vizantijskog carstva i pre oslobođenja modernog turskog identiteta, Mor Efrem nosi specifičan značaj. Ovo je prva pravoslavna crkva koja je izgrađena od temelja u savremenoj Turskoj, u periodu kada je izgradnja novih verskih objekata za hrišćanske manjine bila gotovo nezamisliva.
Oguz Yeter / AFP / Profimedia
Ova svetinja, koja je završena 2023. godine i otvorena uz prisustvo predsednika Redžepa Tajipa Erdoana, nudi novi prostor za sirijsku pravoslavnu zajednicu koja broji oko 20.000 vernika u Istanbulu. Pre izgradnje Mor Efrem crkve, članovi ove zajednice bili su prinuđeni da koriste druge hrišćanske bogomolje za svoje obrede, što nije moglo u potpunosti zadovoljiti njihove potrebe zbog sve većeg broja vernika.
Gradnja ove crkve predstavlja čin prepoznavanja specifičnih verskih prava, ali i pomirenja prošlosti i sadašnjosti, u kojoj Turska pokušava da integriše svoje multikulturno i multi-etničko nasleđe sa savremenim društvenim vrednostima.
Prva božićna liturgija u ovoj crkvi (Sirijska pravoslavna crkva proslavlja Božić po novom kalendaru) simbolizuje više od religiozne proslave – ona je i čin svečanog priznanja. Božić, koji u hrišćanskoj tradiciji donosi poruku mira, ljubavi i spasenja, ovde dobija duboko lično značenje.
Za vernike Mor Efrem crkve, ova liturgija nije samo obeležavanje rođenja Hrista, već i potvrda da je vernost tradiciji i vera u Boga i dalje živa, čak i u vremenu kada su religijske zajednice u mnogim delovima sveta suočene s izazovima očuvanja svog identiteta i prava na slobodno izražavanje vere.
YASIN AKGUL / AFP / Profimedia
Crkva Mor Efrem smeštena u istanbulskom naselju Bakirkoj
Kao što je istakao jedan od prisutnih vernika, „ova crkva nije samo prostor za molitvu – ona je znak da naš narod ima budućnost u Turskoj, i da naš glas nije zaboravljen“. Mor Efrem postaje svetionik, u kojem se odražava verska sloboda i tolerancija, vrednosti koje Turska pokušava da podstiče u svom savremenom društvu.
Iako crkva predstavlja novi početak, u njenim kamenim temeljima odjekuju ehoi prošlih vekova. Istanbulski horizont, sa svojim bogatstvom istorije, stao je uz ovu crkvu, koja je kao svetilnik došla u vreme kada verske i etničke tenzije često bacaju senku na svakodnevni život u regionu.
Mor Efrem je, stoga, više od samo jednog zdanja – ona je simbol pomirenja, mosta između prošlih težnji i savremenih vrednosti, u kojem su vernici našli prostor da slobodno obeleže najuzvišeniji trenutak u hrišćanskoj liturgiji.
Oguz Yeter / AFP / Profimedia
Danas, kada su oči sveta uprte u Istanbul, hram Mor Efrem Sirijske pravoslavna crkva nije samo središte bogosluženja, već mesto nade i slobode za verujuće, kao i snažan podsetnik na to koliko je važno sačuvati istoriju i tradiciju, uz stalno traganje za mirom i harmoničnim suživotom u savremenom društvu.
Ova božićna liturgija, koja je ujedinila verne i posmatrače, bila je trenutak kada je prošlost prosvetljena svetlom vere i nade. I dok su zvona crkve odjekivala Istanbulom, vernici su ujedinjeni u molitvi slavili Hrista, ali i slobodu – onu slobodu koja omogućava da se, u srcu istorijski bogatog grada, podigne svetinja koja nosi ime ljubavi, poštovanja i zajedništva.
Jedna od najvećih svetinja pravoslavlja i čuveni spomenik ljudske civilizacije nalazi se usred kompleksne restauracije, koja je postala neizbežna nakon što su se delovi njene poznate kupole počeli urušavati.
Stanovnici prestonice otkrivaju da li poste, kakav značaj za njih ima duhovna priprema za najradosniji hrišćanski praznik i na koji način usklađuju veru sa svakodnevnim obavezama.
Duhovni hod prema Vitlejemu, mitropolit zvorničko-tuzlanski pretočio je u stihove, a njegov glas, u pratnji harmoničnih tonova hora „Luka i Kleopa“, poziva na praštanje, duhovnu radost i ljubav, ispunjavajući svako srce toplinom božićne noći.
U autorskom tekstu koji prenosimo u celosti, protojerej-stavrofor dr Velibor Džomić, pozivajući se na dokumenta iz 2012. godine, tvrdi da Temeljni ugovor nije odstupio od stava blaženopočivšeg mitropolita crnogorsko-primorskog.
Tumačeći reči iz Knjige Priča Solomonovih, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički otkriva da se darivanje bližnjemu računa kao dar Bogu, a vrednost bogatstva meri se spremnošću da se ono podeli.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog mučenika Leontija po starom i Svete besrebrenike Kozmu i Damjana po novom kalendaru. Katolička crkva obeležava spomendan Svetog Arona, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Pouka svetogorskog podviznika otkriva zašto nije svaki bol štetan i kako razlikovati tugu koja udaljava od Boga od one koja vodi ka pokajanju i duhovnoj obnovi.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Zašto je Božićni post mnogo više od uzdržanja od hrane, kako nas uči sporosti, milosrđu i tihom iščekivanju, i zbog čega Badnji dan predstavlja vrhunac puta ka Rođenju Gospoda Isusa Hrista.
Marija i Nebojša iz Male Ježevice kod Požege sa svojom dečicom svakog praznika oživljavaju drevnu srpsku tradiciju - troje mališana odrasta uz molitvu, negovanje tradicije i ljubav, koja ruši sve prepreke.
Basara nas vodi kroz složene transformacije Božića u društvu, od praznika proslavljenog u tišini komunizma i socijalizma, do njegovog današnjeg konzumističkog i površnog tumačenja, ukazujući na duhovne praznine i poziv na dublje razumevanje Hristovog rođenja.
Tumačeći reči iz Knjige Priča Solomonovih, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički otkriva da se darivanje bližnjemu računa kao dar Bogu, a vrednost bogatstva meri se spremnošću da se ono podeli.
Pouka svetogorskog podviznika otkriva zašto nije svaki bol štetan i kako razlikovati tugu koja udaljava od Boga od one koja vodi ka pokajanju i duhovnoj obnovi.
Od zaštitnih amajlija za novorođenče do običaja na poslednjem ispraćaju, granica između poštovanja tradicije i udaljavanja od crkvenog učenja često je veoma tanka.
Na mestu gde se čuva sećanje na Kosovsku bitku služen je pomen knezu Lazaru i kosovskim mučenicima, dok su završetak okupljanja obeležila privođenja posle intervencije Kosovske policije.
I zaista, svaki Srbin danas domaćin, i svaka majka Srpkinja danas na Kosovu je na putu svetoga kneza Lazara i majke Jugovića, istakao je mitropolit Joanikije.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Od zaštitnih amajlija za novorođenče do običaja na poslednjem ispraćaju, granica između poštovanja tradicije i udaljavanja od crkvenog učenja često je veoma tanka.