You tube printscreen Father Moses Berry National Geographic
Bio je vlasnik kafića u kojem se ilegalno trgovalo drogom, vođa andergraund muzičke grupe i zatvorenik, ali ga je jedna molitva u samici zauvek promenila. Ovo je priča o čoveku koji je pronašao Boga, služio ljudima i ostavio neizbrisiv trag.
Zvao se otac Mojsije Beri, živeo je i služio u saveznoj državi Misuri (Missouri), u Sjedinjenim Američkim Državama. Ovaj tamnoputi sveštenik prošao je dug i nesvakidašnji put — od hipija, andergraund muzičara i vlasnika kafića koji je ilegalno prodavao narkotike, do pravoslavnog sveštenika, osnivača rehabilitacionog programa za zavisnike, dobročinitelja zatvorenika i učitelja nade.
Otac Mojsije Beri upokojio se 12. januara 2024. Ovih dana ga se sa ljubavlju i poštovanjem sećamo.
You tube printscreen Father Moses Berry National Geographic
Otac Mojsije na grobu svoje majsle
Teško je zamisliti da je radosni pravoslavni sveštenik, koji sa strahopoštovanjem iznosi putir sa Časnim darovima iz oltara hrama posvećenog ikoni Presvete Bogorodice „Nečujna radost“, nekada bio lutajući hipik, prodavac narkotika i vlasnik kafića, kao i vođa jedne andergraund muzičke grupe. Još je neverovatnije što je potomak Natanaela Buna, sina legendarnog američkog pionira i lovca Danijela Buna! Otac Mojsije imao je više od šezdeset godina, ali je u njemu uvek gorela neugasiva radost i polet.
Pre više od četrdeset godina, petnaestogodišnji Afroamerikanac po imenu Karl napustio je svoj dom u Misuriju i otišao u Kaliforniju, privučen idejom da se tamošnji mladi buntovnici „bore cvećem umesto mecima“.
- Kada sam čuo za Kaliforniju i pokret „Flower Power“, kada sam saznao da tamo ljudi žive u ljubavi i slozi, znao sam da moram da krenem na put - prisećao se otac Mojsije, odeven u crnu rasu, tamniju od njegove kože koja se presijavala na majskom suncu.
You tube printscreen Father Moses Berry National Geographic
Otac mojsije na grobu svoje majke
Autostopom je stigao do Kalifornije, gde je živeo u hipi komuni, učio da mota cigarete s marihuanom i izrađuje šarene majice. Kasnije se vratio u Misuri i nastanio u gradu Kolumbiji. Tamo je prodavao kožne proizvode u maloj radnji na uglu Osme ulice i Brodveja, a uveče je sa svojom grupom „Medeni Čili“ svirao džez-rok. Jedna od njihovih pesama postala je lokalni hit.
Sve se promenilo kada je Karl otvorio andergraund kafić pod nazivom „Hlebna kompanija ‘Duga’“. Kao i mnoga slična mesta tog vremena, najveći deo profita dolazio je od prodaje marihuane. Međutim, pošto policija nije mogla da dobije sudski nalog za pretres, odlučila je da požuri stvari—kafić je zapaljen, a Karl i njegovi saradnici su uhapšeni.
Bez advokata, Karl je završio u samici—„maloj ćeliji, metar i po sa metar, bez prozora, sa samo jednim otvorom kroz koji su ubacivali parče ustajalog hleba“. Nije znao koliko dugo je bio zatvoren. Očekivao je najgore—po tadašnjim zakonima mogao je da dobije i do petnaest godina zatvora.
You tube printscreen Father Moses Berry National Geographic
Sveštenik Mojsije Beri
- Dostigao sam dno. Bio je to kraj. Sećam se večeri pred izricanje presude. Kleknuo sam na pod u toj tamnoj, tesnoj ćeliji i prvi put u životu počeo da se molim. Nikada ranije nisam razgovarao s Bogom. Rekao sam: "Gospode, ako me spaseš, obećavam da ću Ti služiti" - prisećao se otac Mojsije, smejući se svojim dubokim, hrapavim glasom, koji je ispunjavao celo njegovo biće.
Sledećeg jutra začuo je okretanje ključa u vratima ćelije. Isprva nije hteo da izađe—ranije je gledao kako čuvari premlaćuju zatvorenike, a zatim ih vraćaju u ćelije. Odbijao je da izađe dok ga stražari nisu izvukli napolje uz povike: „Slobodan si! Gubi se odavde!“
- Pokajao se - pričao je otac Mojsije.
- Onaj policajac koji me tužio došao je i povukao sve optužbe. I to baš u trenutku dok sam se molio
Od tog dana Karlov život potpuno se promenio.
You tube printscreen Father Moses Berry National Geographic
Otac Mojsije sa vernicima
Nakon oslobođenja preselio se u Njujork i postao učitelj u Harlemu. Tamo je upoznao svoju suprugu, učiteljicu i liberalku jevrejskog porekla.
- Sećam se kako smo šetali ulicama Harlema, držeći se za ruke i pevajući pesme Bitlsa. Ljudi su sigurno mislili da smo ludi - prisećao se otac Mojsije.
Jednog dana, na poziv prijatelja, krenuli su u Ričmond, u saveznoj državi Virdžiniji. Putovali su osam sati automobilom, a zatim ih je prijatelj nagovorio da odu u pravoslavnu kapelu—još dva sata vožnje. Iako nisu želeli da idu, ipak su pronašli to mesto—kapela se nalazila na drugom spratu kolonijalne kuće.
- To nije bila crkva, već nečiji dnevni boravak - govorio je otac Mojsije. Ali nikada pre nije prisustvovao takvom bogosluženju. Sve je bilo skromno, a pevao je improvizovani hor od svega tri ili četiri žene.
You tube printscreen Father Moses Berry National Geographic
Otac Mojsije sa vernicima
- One su pevale stihove iz akatista Presvetoj Bogorodici: Raduj se, kupeljo koja savest pereš; raduj se, čašo iz koje radost crpemo. Raduj se, miomirise Hristovog blagouhanja; raduj se, tiho veselje života. To je bila čista poezija. I lepota, i ljubav, i mir. Osećao sam miris tamjana. I strah Božiji. Nikada pre nisam doživeo tako nešto. Tada sam postao pravoslavan.
Od tada je otac Mojsije nastojao da ispuni svoje obećanje Bogu. Radio je s problematičnom omladinom, zatvorenicima i zavisnicima. Jedno od njegovih najvećih dostignuća bilo je pokretanje sedmostepenog rehabilitacionog programa za zavisnike u Detroitu, zasnovanog na pravoslavnom bogoslovlju.
- Pravoslavlje je istina. To je jedini put ka spasenju - govorio je otac Mojsije.
- Kada jednom shvatiš istinu, više ne možeš da pobegneš od nje.
You tube printscreen Father Moses Berry National Geographic
Otac Mojsije sa vernicima
Priznavao je da je u pravoslavlju najteže ne izgubiti nadu. Ali on svoju nikada nije izgubio.
Otac Mojsije Beri bio je sveštenik Pravoslavne crkve u Americi. Njegov životni put pokazuje da Božija milost može dotaći i preobraziti svakog čoveka, bez obzira na prošlost - ukoliko postoji iskreno pokajanje i vera.
Upozorenje velikog srpskog duhovnika 20. veka razotkriva uzrok koji mnogi izbegavaju da priznaju i pokazuje zašto se izlaz ne traži oko nas, već u ličnoj promeni.
Poglavar Katoličke crkve ponovio stav o blagoslovima istopolnih parova, osvrnuo se na nemačke inicijative i upozorio da bi dalje zaoštravanje rasprave moglo produbiti podele unutar Crkve.
Odlazak bugarskog arhijereja iz hrama Svetog Đorđa u Carigradu, nakon odluke o učešću predstavnika drugih crkava u službi, razotkrio je napetosti koje su se već danima gomilale iza svečanog poretka vaskršnje službe.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Otac Aca, kako ga često zovu, prisutan je u životima svojih vernika ne samo tokom liturgije i osveštanja slavskih kolača, već i kad su im potrebni savet, pomoć i podrška.
Upozorenje velikog srpskog duhovnika 20. veka razotkriva uzrok koji mnogi izbegavaju da priznaju i pokazuje zašto se izlaz ne traži oko nas, već u ličnoj promeni.
Odlazak bugarskog arhijereja iz hrama Svetog Đorđa u Carigradu, nakon odluke o učešću predstavnika drugih crkava u službi, razotkrio je napetosti koje su se već danima gomilale iza svečanog poretka vaskršnje službe.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.