Vernica koja je s podsmehom prišla Svetoj čaši postala je svedok nečega što je zauvek promenilo njen pogled na svetu Tajnu pričešća.
U jednoj grčkoj crkvi odigrao se dirljiv i poučan događaj koji svedoči o svetosti i sili Svete tajne pričešća. Protojerej Dimitrije Panagopulos, sveštenik Grčke pravoslavne crkve, govori o ženi koja je, donoseći prosforu kao prilog za crkvu, naizgled s dubokim poštovanjem stajala među vernicima. Međutim, kada je došao trenutak da pristupi Svetoj čaši, na njenom licu pojavio se podsmeh. Reči sveštenika, koje su odjeknule hramom, izazvale su u njoj sumnju:
– Pričešćuje se sluga Božiji, primajući Telo i Krv Hristovu…
U sebi je pomislila s nevericom: „Kako može da kaže tako nešto? Pa ja sam mesila brašno i spremala prosforu! Kakvo telo i krv?“
Međutim, kada je primila Svetu tajnu pričešća, ono što je uzela iz Svete čaše pred njenim očima pretvorilo se u pravu krv i meso! Užasnuta, izgubila je svest i srušila se pred svima.
Shutterstock
Putir i prosfora
Prisutni su je izneli iz hrama, pokušavajući da je povrate polivajući je vodom. U tišini ispunjenoj strahopoštovanjem, sveštenik je pažljivo odložio putir na Sveti presto, zatim izašao na amvon ispred ikonostasa i sa suzama u očima zamolio narod za oproštaj:
– Braćo i sestre, oprostite mi, ja sam grešan, i zbog mene se dogodilo ovo čudo.
Tada je žena došla svesti, a iz njenih usana izbio je potresan krik:
– Ne, oče, ovo nije bilo zbog tebe! Ovo se dogodilo zbog mene, neverne! Jer, dok sam prilazila Svetoj čaši, u sebi sam imala sumnju… Nikada nisam mogla ni zamisliti da ću biti svedok ovakvog čuda!
Njena iskrena ispovest bila je izraz pokajanja, a u tom trenutku Sveto pričešće se ponovo pokazalo u obliku hleba i vina. Potpuno preobražena, sa suzama u očima, pristupila je Svetoj tajni pričešća zajedno sa ostalim vernicima.
Ovaj neverovatan događaj ostao je duboko urezan u srcima svih prisutnih, podsećajući da Sveto pričešće nije simbol, već živa Tajna Hristovog Tela i Krvi, data verujućima na spasenje.
U kanonima nigde ne piše da su post i ispovest preduslov pričešća. Nigde! Ja vam garantujem. Ja sam preveo, protumačio, ali to ne znači da ne treba post i ispovedati se.
U nadahnutoj besedi povodom praznika Rođenja Hristovog, vladika šumadijski Jovan podsetio je vernike na snagu vere, važnost ljubavi i praštanja, pozivajući ih da svakodnevno pronalaze Hrista u sebi i drugima.
Jedna kratka pouka gruzijskog svetitelja objašnjava zašto se molitva često pretvara u naviku bez unutrašnjeg reda i kako se, kroz jednostavan duhovni poredak, vraća svojoj punoj snazi i smislu.
Prepodobni Isakije Ispovednik upokojio se oko 383. godine, ostavivši za sobom primer nepokolebljive vere, hrabrosti i spremnosti da istinu brani bez obzira na cenu.
Od 2020. godine sa lica Bogorodice "Utešiteljke" u Grčkoj neprestano teku suze, a pred ikonom svakodnevno dolaze ljudi koji traže utehu, nadu i odgovore.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Prema rečima moskovskog mitropolita iz 19. veka, čovek pred putirom ne stoji kao pred simbolom, već pred ognjem koji preobražava greh, leči unutrašnje rane i otvara perspektivu večnog života.
Otac Oliver upozorava da površno priznanje grehova, ispovest „u prolazu“ tokom liturgije i pogrešno shvatanje razrešne molitve mogu čoveka ostaviti u zabludi da je očistio dušu.
Jedna kratka pouka gruzijskog svetitelja objašnjava zašto se molitva često pretvara u naviku bez unutrašnjeg reda i kako se, kroz jednostavan duhovni poredak, vraća svojoj punoj snazi i smislu.
Od 2020. godine sa lica Bogorodice "Utešiteljke" u Grčkoj neprestano teku suze, a pred ikonom svakodnevno dolaze ljudi koji traže utehu, nadu i odgovore.
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
Arhimandrit Jefrem poručio je da prisustvo Časnog Pojasa nije slučajno, govorio je o „milion poklonika“, zavetu kneza Lazara i duhovnoj vezi koja ostaje i posle odlaska svetinje u Vatoped.
Na Vračaru, pred odlazak Časnog pojasa Presvete Bogorodice, emotivni prizori i molitvena tišina obeležili su ispraćaj koji je, uz suze patrijarha i sabranost vernika, zatvorio 17 dana hodočašća kroz Hram Svetog Save.
U besedi Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za četvrtak 2. sedmice po Duhovima otkriva se odnos muškarca i žene kao odraz višeg jedinstva, u kome se bliskost uzdiže u duhovnu dimenziju koja prevazilazi uobičajeno poimanje.
Između Golupca i Đerdapa, u manastiru iz 14. veka, susreću se tišina, predanje o svetiteljima i ispovesti vernika koji tvrde da su ovde doživeli ono što nisu mogli da objasne nigde drugde.