Vernica koja je s podsmehom prišla Svetoj čaši postala je svedok nečega što je zauvek promenilo njen pogled na svetu Tajnu pričešća.
U jednoj grčkoj crkvi odigrao se dirljiv i poučan događaj koji svedoči o svetosti i sili Svete tajne pričešća. Protojerej Dimitrije Panagopulos, sveštenik Grčke pravoslavne crkve, govori o ženi koja je, donoseći prosforu kao prilog za crkvu, naizgled s dubokim poštovanjem stajala među vernicima. Međutim, kada je došao trenutak da pristupi Svetoj čaši, na njenom licu pojavio se podsmeh. Reči sveštenika, koje su odjeknule hramom, izazvale su u njoj sumnju:
– Pričešćuje se sluga Božiji, primajući Telo i Krv Hristovu…
U sebi je pomislila s nevericom: „Kako može da kaže tako nešto? Pa ja sam mesila brašno i spremala prosforu! Kakvo telo i krv?“
Međutim, kada je primila Svetu tajnu pričešća, ono što je uzela iz Svete čaše pred njenim očima pretvorilo se u pravu krv i meso! Užasnuta, izgubila je svest i srušila se pred svima.
Shutterstock
Putir i prosfora
Prisutni su je izneli iz hrama, pokušavajući da je povrate polivajući je vodom. U tišini ispunjenoj strahopoštovanjem, sveštenik je pažljivo odložio putir na Sveti presto, zatim izašao na amvon ispred ikonostasa i sa suzama u očima zamolio narod za oproštaj:
– Braćo i sestre, oprostite mi, ja sam grešan, i zbog mene se dogodilo ovo čudo.
Tada je žena došla svesti, a iz njenih usana izbio je potresan krik:
– Ne, oče, ovo nije bilo zbog tebe! Ovo se dogodilo zbog mene, neverne! Jer, dok sam prilazila Svetoj čaši, u sebi sam imala sumnju… Nikada nisam mogla ni zamisliti da ću biti svedok ovakvog čuda!
Njena iskrena ispovest bila je izraz pokajanja, a u tom trenutku Sveto pričešće se ponovo pokazalo u obliku hleba i vina. Potpuno preobražena, sa suzama u očima, pristupila je Svetoj tajni pričešća zajedno sa ostalim vernicima.
Ovaj neverovatan događaj ostao je duboko urezan u srcima svih prisutnih, podsećajući da Sveto pričešće nije simbol, već živa Tajna Hristovog Tela i Krvi, data verujućima na spasenje.
U kanonima nigde ne piše da su post i ispovest preduslov pričešća. Nigde! Ja vam garantujem. Ja sam preveo, protumačio, ali to ne znači da ne treba post i ispovedati se.
U nadahnutoj besedi povodom praznika Rođenja Hristovog, vladika šumadijski Jovan podsetio je vernike na snagu vere, važnost ljubavi i praštanja, pozivajući ih da svakodnevno pronalaze Hrista u sebi i drugima.
Upozorenje velikog srpskog duhovnika 20. veka razotkriva uzrok koji mnogi izbegavaju da priznaju i pokazuje zašto se izlaz ne traži oko nas, već u ličnoj promeni.
Poglavar Katoličke crkve ponovio stav o blagoslovima istopolnih parova, osvrnuo se na nemačke inicijative i upozorio da bi dalje zaoštravanje rasprave moglo produbiti podele unutar Crkve.
Odlazak bugarskog arhijereja iz hrama Svetog Đorđa u Carigradu, nakon odluke o učešću predstavnika drugih crkava u službi, razotkrio je napetosti koje su se već danima gomilale iza svečanog poretka vaskršnje službe.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Otac Oliver upozorava da površno priznanje grehova, ispovest „u prolazu“ tokom liturgije i pogrešno shvatanje razrešne molitve mogu čoveka ostaviti u zabludi da je očistio dušu.
Kako se ponašati u crkvi da bi duša zaista bila spremna za susret sa Bogom — saveti jednog od najvećih pravoslavnih duhovnika 20. veka koji i danas pomažu vernom narodu širom vaseljene.
Upozorenje velikog srpskog duhovnika 20. veka razotkriva uzrok koji mnogi izbegavaju da priznaju i pokazuje zašto se izlaz ne traži oko nas, već u ličnoj promeni.
Odlazak bugarskog arhijereja iz hrama Svetog Đorđa u Carigradu, nakon odluke o učešću predstavnika drugih crkava u službi, razotkrio je napetosti koje su se već danima gomilale iza svečanog poretka vaskršnje službe.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.