MOŽEMO LI SE MOLITI LEŽEĆI ILI SEDEĆI! Ruski vladika dao i više nego jasan odgovor
Pahomije Bruskov objašnjava da je sve dozvoljeno, ali da je važno razmisliti šta je razlog za sedenje ili ležanje tokom molitve.
Poniznost je visina, govorio je sveti starac.
Prepodobni Varsanufije Optinski, sveti starac i duhovni učitelj, govorio je o gordosti kao o demonskoj odlici.
On je govorio da gord čovek postaje srodan demon, zbog čega je poniznost isticao kao vrhovnu vrlinu.
Nju je neretko vezivao za ljubav, a mi vam danas prenosimo jednu od njegovih najdubljih misli, vezano za ovu temu.
"Ove dve vrline, ljubav i poniznost, zavise jedna od druge, kao toplota i svetlost. Nemoguće je zamisliti toplotu bez svetlosti. Arhimandrit Isak bi često pitao brata Pavla kako se oseća. A on bi mu odgovorio Slava Bogu dobro, tvojim molitvama. Arhimandrit bi mu tada rekao da je dobro odgovorio jer treba da bude ponizan. Poniznost je visina. Dobio sam njegov blagoslov, a vama kažem budite ponizni i neka mir bude sa vama".
Pahomije Bruskov objašnjava da je sve dozvoljeno, ali da je važno razmisliti šta je razlog za sedenje ili ležanje tokom molitve.
Na pogrebu mu je bio i patrijarh jerusalimski Anastasije. Ceo dan patrijarh je čekao, dok je ogromna masa naroda celivala svetitelja, i tek uveče uspeo je da dovrše opelo.
Nakon suđenja jezik mu je odsečen (da ne bi mogao više da iznosi svoju „jeres“), kao i desna ruka (da ne bi više mogao da piše). Nakon toga proteran je u najzabačeniji deo carstva i osuđen da poslednje dane provede bez hrane i pića.
Kako jedan Svetogorski starac kaže: "Mnogi se ispovedaju, ali malo njih se kaje!”
Pre nego što se prijavi za posao van Crkve, sveštenik mora zatražiti i dobiti pismeni blagoslov od nadležnog episkopa., piše u Preambuli.
Patrijarha Porfirija dočekao je starešina Podvorja Srpske Pravoslavne Crkve u Moskvi Preosvećeni Episkop remezijanski Stefan.
Pravoslavlje porodicu posmatra kao svetu zajednicu, blagoslovjenu od Boga.
Život je sada posebno težak, ali znate li zašto? Da, jer su se ljudi potpuno udaljili od izvora života – od Boga, govorio je starac Jovan.
Ponekad nismo zaboravljeni, već samo nismo cenjeni onako kako bismo voleli.
Jedno od najstarijih hrišćanskih svetih mesta našlo se na udaru pravne bitke i verskog ekstremizma, a pravoslavni svet apeluje na sabornost, međunarodnu zaštitu i ozbiljan institucionalni odgovor.
"A sada dolazim tebi, i ovo govorim na svetu, da imaju radost moju ispunjenu u sebi."
U vremenu kompromisa i površne duhovnosti,ruski svetitelj opominje da bez prave vere – Hristove, jedinosušne sa Ocem – nema Crkve, nema hrišćanstva. Njegova poruka za šestu nedelju po Vaskrsu odzvanja snagom večne istine.
U jedinstvenoj liturgijskoj svečanosti, popred presvlačenja moštiju Svetog Zosima Tumanskog, patrijarh srpski u nadahnutoj besedi poručio da bez vere nema ni znanja, ni zajednice, ni života – jer vera otvara vrata čudima i večnosti.
U prvu nedelji posle Spasovdana, manastir Tumane domaćin je jedinstvenog sabranja – liturgije, litije i osvećenja novog konaka, događaja koji je spojio predanje, veru i živu potrebu savremenog čoveka za mirom i isceljenjem.
U prisustvu arhijereja i vernog naroda, srpski patrijarh je danas u manastiru Tumane blagoslovio novoizgrađeni konak sa bibliotekom od 50.000 knjiga. Sutra se očekuje svečano presvlačenje moštiju svetitelja i celodnevno poklonjenje u isposnici.
Jedan od četvorice, koji su neumorno radili na obnovi "duhovne banje - Tumane" je i monah Teofil, on je za portal religija.rs opisao kako je tekao njegov put spoznaje vere, a potom i odlazak u manastir.
Sveti mučenik Patrikije episkop bruski, sa tri prezvitera Akakijem, Menandrom i Polienom, postradao je za veru u vreme Julijana Odstupnika u Brusi azijskoj.
Manastir posvećen Svetoj Katarini, na mestu gde se po Svetom pismu Gospod javio Mojsiju, suočava se s pravnim i političkim pritiscima — dok se svet pita da li će sveta vatra vere opstati pred izazovima modernog sveta.
U eri kada se sve glasnije govori o očuvanju svetootačke vere, sve češće se pominje ime patrijarha koji je početkom 20. veka zagovarao dijalog s rimokatolicima i anglikancima, ostavivši iza sebe nasleđe koje se ne slavi, već preispituje.