U molitvenoj tišini velikog posta, verni su slušali reči koje pozivaju na duhovnu budnost. Poglavar Ruske pravoslavne crkve besedio je o opasnosti besposlice i unutrašnje praznine, upozoravajući da je istinsko pokajanje put ka spasenju.
U duhovnoj tišini prve sedmice Velikog posta, verni narod Moskve okupio se u Bogojavljenskom saboru u Jelohovu, gde je Njegova Svetost Patrijarh moskovski i sve Rusije Kiril služio veliko povečerje sa čitanjem Velikog pokajnog kanona prepodobnog Andreja Kritskog. Ova sveta služba, prožeta pokajničkim duhom i smirenjem, podseća verne na suštinu posta – unutrašnje preobraženje i povratak Bogu kroz skrušenost srca i molitvu.
Po završetku bogosluženja, patrijarh Kiril obratio se prisutnima nadahnutom besedom, u kojoj je ukazao na opasnosti duhovne praznine i uninije, koje mogu da udalje čoveka od spasenja:
- U molitvi "Gospode i Vladiko života moga" povezujemo u jedno prazninu i uniniju (mrzovolju), a sveti oci takođe uče da je uzrok uninije najčešće upravo praznina. A praznina nije samo odsustvo obaveza, rada ili nekog posla. Praznina je posebno stanje duše. Ona, naravno, može biti praćena neradom, ali to je sporedno. Primarno je ono što se zbiva u srcu - istakao je patrijarh Kiril i potom objasnio:
- To je gubitak svakog cilja u životu, a potom često dolazi i depresija – ne kao posledica psihičkog poremećaja, već kao manifestacija duševne bolesti. Praznina i besposlica često proizilaze iz lenjosti, iz nerazumnosti, ali ako se praznina ustali kao navika, tada nastaje rizik od teške duševne bolesti. Zato nipošto nije slučajno što se u ovoj izuzetnoj molitvi, koju izgovaramo u danima Velikog posta, praznina i uninija spominju zajedno.
Patrijarh Kiril je dalje naglasio da istinski posvećen život, ispunjen trudom i odgovornošću, ne ostavlja prostor za duhovnu prazninu:
- Ako čovek ispunjava svoju dužnost, radi, uči, vaspitava decu, trudi se za dobrobit svoje porodice, svojih bližnjih, ako je posvećen još odgovornijem poslu, bilo da je u državnoj ili vojnoj službi, onda o praznini ne može biti govora. Praznina nastaje kada čovek ima previše slobodnog vremena, odnosno dokolicu. Ono je neophodno da bismo obnovili svoje fizičke i duhovne snage, jer neprestani rad može ostaviti ozbiljne posledice po naše zdravlje i psihu - rekao je patrijarh Kiril i dodao:
- Ali kada neko, ko spolja izgleda kao da mu ništa ne nedostaje, provodi vreme u besposlici, ne radeći ništa i ne želeći da radi išta, to se pretvara u veoma opasnu duševnu bolest. Jer, kao što rekosmo, praznina vodi u uniniju, a uninija, ako se ne zaustavi, može imati najstrašnije posledice po ljudski život.
Zaključujući svoju besedu, patrijarh Kiril je istakao razliku između odmora i duhovne praznine:
- Želim da naglasim: praznina, nerad i odmor nisu isto. Čovek je dužan da se odmara – bez toga naš organizam ne može da funkcioniše. Ali praznina nije odmor; to je beskorisno, isprazno trošenje vremena. Praznina – to je ništa! Čovek tada ne opterećuje ni svoju svest, ni svoju volju, ni svoja osećanja, i to razgrađuje njegov um, slabi njegovu volju. Nikada ne treba poistovećivati prazninu i odmor, ali treba imati na umu da odmor može preći u prazninu. Ako tokom odmora ne činimo ništa, to je kao da u sebe sejemo seme koje može doneti gorak plod praznine.
Reči patrijarha Kirila snažno su odjeknule među prisutnim vernicima, podsećajući na važnost duhovne budnosti i revnosti u danima posta. Veliki pokajni kanon Svetog Andreja Kritskog ostaje svetionik koji osvetljava put istinskog pokajanja i preobraženja, vodeći dušu ka Carstvu Nebeskom.
U hramovima širom zemlje odjekivaće reči drevne pokajničke himne, dok verni narod, kroz molitvu i metanisanje, započinje Veliki post u smirenju i skrušenosti pred Bogom.
Druge večeri Velikog posta, patrijarh srpski služio je Kanon Svetog Andreja Kritskog, pozivajući vernike na unutrašnju obnovu, pokajanje i povratak Bogu kroz ljubav i praštanje.
Trećeg dana Vaskršnjeg posta, u hramu Svetog Save u Beogradu, poglavar Srpske pravoslavne crkve uputio je snažnu poruku o pokajanju, smirenju i istinskom putu ka Bogu – borbi sa sobom, a ne sa drugima.
Jeroshimonah Mihail (Pitkevič) iz Pskovopečerskog manastira razotkriva nevidljivu borbu u čoveku koja se ne vidi spolja, ali odlučuje da li mir postoji ili je samo privid.
Patrijarh ukazuje da se Vaskrsli Hristos ne prepoznaje spoljašnjim pogledom, već u ličnom susretu, evharistijskoj zajednici i delatnoj ljubavi prema bližnjem, naročito prema stradalima i vernom narodu na Kosovu i Metohiji.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Vernici iz Rusije, Belorusije i Ukrajine dobijaju stalno mesto bogosluženja u Emiratima, uz punu saglasnost Antiohijske patrijaršije, pod čijom jurisdikcijom se nalazi ova teritorija.
Poglavar Ruske pravoslavne crkve čestitao je Modžtabi Hamneiju izbor za vrhovnog lidera Irana, naglašavajući dijalog između pravoslavnih i muslimana i uz želju da persijska zemlja što pre dočeka mir.
Na godišnjicu izbora 46. poglavara Srpske pravoslavne crkve iz Rusije je stigla čestitka ispunjena bratskim porukama i naglaskom na jedinstvu, odgovornosti i istrajnosti u iskušenjima koja prate njegovo dosadašnje delovanje.
Jeroshimonah Mihail (Pitkevič) iz Pskovopečerskog manastira razotkriva nevidljivu borbu u čoveku koja se ne vidi spolja, ali odlučuje da li mir postoji ili je samo privid.
Plaštanica se tokom večernje službe polaže na posebno pripremljen sto u sredini crkve, zajedno sa Jevanđeljem, gde vernici prilaze da je celivaju i u tišini se pomole.
Nastojateljica Manastira Vratna govori kako lavanda, pčelinji vosak i prirodna eterična ulja iz ove svetinje pomažu vernicima da povrate ravnotežu tela i duha.
Od jutarnje liturgije do prazničnog okupljanja uz rukotvorine i manastirske proizvode, dan je protekao u znaku molitve, sećanja na čudesno izbavljenje i živog susreta ljudi koji svoju veru potvrđuju i kroz rad i darivanje.
Kolone vernika iz Golupca i Kučeva slile su se u manastir, gde je jutro počelo Liturgijom, a potom nastavljeno krsnim hodom i molitvom pred moštima svetitelja.
Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.
Uz blagoslov patrijarha Porfirija, Oganj iz Jerusalima biće donet u Srbiju, a u 23 časa, na početku Vaskršnjeg jutrenja, biće upaljena prva sveća u zavetnom hramu na Vračaru.