ŠTA JE ZDRAVA RELIGIOZNOST? Otac Dragan savetuje: Vera se bazira na ovim stvarima
Govoreći o veri protođakon dr Dragan Stamenković naglašava na čemu se bazira naša pravoslavna vera, vodeći se porukom patrijarha Porfirija.
Ovog puta je dao odgovor jednom Holanđaninu, koga je zabrinulo to što je okružen ateistima.
Protojerej Goran Kovačević važi za nekog ko sa vernicima rado deli savete i čija reč se uvažava. Ovog puta je dao odgovor jednom Holanđaninu, koga je zabrinulo to što je okružen ateistima.
- Juče mi priđe jedan mladi momak iz Holandije iz grupe i upita: "Oče, šta da radim? Svi moji prijatelji i kolege su ateisti. Kako da ih ubedim da Bog postoji?".

Otac Goran mu je odabranim rečima i promišljeno dao odgovor na ovo retko postavljeno pitanje u svetu gde ateizam uzima primat.
- Rekoh mu da ih neće ubediti rečima i da Boga mora pokazati svojim životom. Vera se ne dokazuje pametnim rečenicama ili filozofskim argumentima. Tvoja vera se ogleda u tome da budeš drugačiji od sveta oko sebe. Da budeš nasmejan, da ne uzvraćaš mržnjom na mržnju, da ne odgovaraš klevetom na klevetu. Kada svi postanu uznemireni, kada dođe neka nova nesreća, bolest ili strah, a ti ostaneš miran – tada će se ljudi zapitati: "Šta je to u ovom čoveku?"
- A ti ćeš im reći: "U meni stanuje Bog. On mi daje mir. Zato se ne bojim ničega". Ali to moraš da potvrdiš svojim životom, a ne samo rečima. Nisu ključni argumenti. I muslimani imaju svoje argumente, i protestanti svoje. Nije u pitanju ko ima bolje dokaze. Pitanje je - ko živi svetim životom. Ko živi s Bogom - taj je u istini.

Navodi da nam ulaskom u veru sa životnog puta neće biti uklonjene sve prepreke, ali je dobit u toj situaciji ipak daleko veća.
- Zato nam Gospod i kaže – kroz mnoge nevolje treba da uđemo u Carstvo nebesko. Nigde nam nije obećao da će, kada poverujemo, život postati lagodan i bezbrižan. Naprotiv - obećao je borbu. Ali ne treba da se plašimo te borbe. Kroz borbu se spasavamo. Takav život biće pun blagodati, biće pun smisla. Otkriće nam se tajne ovog sveta, tajne budućeg života. I najvažnije - u toj borbi Bog će uvek biti s nama. Nikada nas neće ostaviti.
Govoreći o veri protođakon dr Dragan Stamenković naglašava na čemu se bazira naša pravoslavna vera, vodeći se porukom patrijarha Porfirija.
Za kraj Alis Kuper se osvrće na citat iz jevanđelja koji ga je dotakao.
Otac Josiah naglašava da nije potrebno biti veliki svetac da bismo izbegli ove zamke, već da budemo dovoljno razumni da prepoznamo šta nije dobro po nas.
U hramu Svetog proroka Ilije odjekivale su molitve nade i smirenja koje je predvodio episkop londonski i velikobritansko-irski Nektarije, donoseći utehu vernicima uzdrmanim zločinima koji su, u praznične dane, potresli čitavo naselje.
Napominje da tu vrednost, koju nam niko ne može oduzeti, delimo i u sebi uveličavamo tako što pomažemo drugima - jer na taj način širimo krug dobrote.
Dok služi Bogu i državi, otac Aristides svakog dana dokazuje da se može nositi i mantija i uniforma.
Dok je krvario pod tušem, misleći da umire, otac Kosta je osetio Božju prisutnost.
Uvođenjem ovakve svakodnevne rutine, svakodnevna briga može postati izvor duhovne snage.
Brzina, rasuta pažnja i mehaničko izgovaranje reči mogu da udalje um od onoga što usne izgovaraju, a svetitelj savetuje kako da se tome suprotstavimo.
Episkop niški podsetio je na apostolske korene ovog zvanja, njegove zadatke uz oltar i odgovornost prema episkopu i vernom narodu.
U besedi za 18. sedmicu po Duhovima, svetitelj podseća na Hristove reči „Ja sam vaskrsenje i život“ i govori o razlici između nade u buduće vaskrsenje tela i potrebe da se unutrašnji život probudi još ovde, dok za to imamo vremena.
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.
Crkveno predanje pamti ga po strogom postu, brizi za narod i čudima koja se, prema žitiju, vezuju za Gortinu, Rim i Tivaidu.
Ono što se pre braka zanemaruje kasnije može postati ozbiljan problem u zajedničkom životu.