Umesto izraza "igre na sreću“, kakvim su ovaj način zarade želeli da predstave ljudima, sveštenik insistira da ga nazivamo pravim imenom.
Dok naokolo niču nova mesta u kojima "igre na nesreću“ mame prolaznike, sveštenik Danijel Nikolić upozorava da ne ulazimo u takve prostorije, jer na taj način raskidamo vezu sa samima sobom i prepuštamo se poroku koji nas postepeno udaljava od naše božanske suštine.
Otac Danijel apeluje, navodeći kao glavni argument da je to put s kojeg se čovek teško može vratiti.
- Kockanje je zaista velika muka današnjice i mislim da izvlači iz čoveka ono nešto najgore, čime se ne ponosimo. Potrebna je svakako velika muka, mnogo truda, odricanja, žrtvovanja da bismo se vratili na pravi put. To je, možemo slobodno reći, igra na nesreću.
Umesto izraza "igre na sreću“, kakvim su ovaj način zarade želeli da predstave ljudima, sveštenik insistira da ga nazivamo pravim imenom.
- Igra na nesreću, jer se kroz stupanje u kockanje i takav način života zaista raskida sav čovek. Raskidaju se i porodične veze, i u svakom smislu čovek se uništava. Sam pojam kockanja, u osnovi gledajući njegovu namenu, njegovu svrhu i razlog, možemo reći da je on potpuno na suprotnim stranama od pojma dobrote, odnosno od pojma truda, od posebnosti koju nam Gospod daje, od ličnog zalaganja, od žrtve, od rada u osnovi, na što smo zaista pozvani.
Printscreen Televizija Hram
Otac Danijel Nikolić
Navodi da kockanje odvlači u dublji bezdan, a da se u tom mraku i pri takvom padu čovekova božanska priroda usitnjuje.
- Pokazuje neku najružniju sliku čoveka. Zamislite da sad jedan porodičan čovek dolazi posle prvog u mesecu, kada je bila plata, i ostavlja celu platu u kockarnici, ostaje do kasno u noći za tim aparatom. Mislim da kockanja ni u kakvom slučaju ne može biti opravdanje - zaključuje otac Danilo.
BONUS VIDEO: Monah iz manastira Tumane otkrio istinu: Ovo je ključ za jaku veru
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Ja dobro znam da nema boljeg mesta, možda zvuči paradoksalno, od bolnice da bi čovek razumeo koliko smo upućeni jedni na druge, koliko smo potrebni jedni drugima, istakao je patrijarh.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Odnos prema majci i ocu zauzima posebno mesto u hrišćanskom učenju, a jedna od deset Božjih zapovesti upravo nalaže: "Poštuj oca svojega i mater svoju".