Umesto izraza "igre na sreću“, kakvim su ovaj način zarade želeli da predstave ljudima, sveštenik insistira da ga nazivamo pravim imenom.
Dok naokolo niču nova mesta u kojima "igre na nesreću“ mame prolaznike, sveštenik Danijel Nikolić upozorava da ne ulazimo u takve prostorije, jer na taj način raskidamo vezu sa samima sobom i prepuštamo se poroku koji nas postepeno udaljava od naše božanske suštine.
Otac Danijel apeluje, navodeći kao glavni argument da je to put s kojeg se čovek teško može vratiti.
- Kockanje je zaista velika muka današnjice i mislim da izvlači iz čoveka ono nešto najgore, čime se ne ponosimo. Potrebna je svakako velika muka, mnogo truda, odricanja, žrtvovanja da bismo se vratili na pravi put. To je, možemo slobodno reći, igra na nesreću.
Umesto izraza "igre na sreću“, kakvim su ovaj način zarade želeli da predstave ljudima, sveštenik insistira da ga nazivamo pravim imenom.
- Igra na nesreću, jer se kroz stupanje u kockanje i takav način života zaista raskida sav čovek. Raskidaju se i porodične veze, i u svakom smislu čovek se uništava. Sam pojam kockanja, u osnovi gledajući njegovu namenu, njegovu svrhu i razlog, možemo reći da je on potpuno na suprotnim stranama od pojma dobrote, odnosno od pojma truda, od posebnosti koju nam Gospod daje, od ličnog zalaganja, od žrtve, od rada u osnovi, na što smo zaista pozvani.
Printscreen Televizija Hram
Otac Danijel Nikolić
Navodi da kockanje odvlači u dublji bezdan, a da se u tom mraku i pri takvom padu čovekova božanska priroda usitnjuje.
- Pokazuje neku najružniju sliku čoveka. Zamislite da sad jedan porodičan čovek dolazi posle prvog u mesecu, kada je bila plata, i ostavlja celu platu u kockarnici, ostaje do kasno u noći za tim aparatom. Mislim da kockanja ni u kakvom slučaju ne može biti opravdanje - zaključuje otac Danilo.
BONUS VIDEO: Monah iz manastira Tumane otkrio istinu: Ovo je ključ za jaku veru
U hramu Svetih apostola Petra i Pavla u Topčideru vladika Dositej je na praznik Svetog vladike Nikolaja rukopoložio dugogodišnjeg đakona i pojca Željka Jovanovića u sveštenički čin.
Odluka opštine Lučani obradovala je meštane koji nisu zaboravili arhipastira koji je pomagao svoj kraj, gradio crkveni život u rasejanju i ostavio dubok trag među Srbima s obe strane okeana.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Odluka opštine Lučani obradovala je meštane koji nisu zaboravili arhipastira koji je pomagao svoj kraj, gradio crkveni život u rasejanju i ostavio dubok trag među Srbima s obe strane okeana.
Sveća i dalje gori, kolač se lomi, ali su gosti često na ekranu – dok jedni žale za starim običajima, drugi tvrde da se suština nije pomerila ni za korak i da slava i dalje okuplja, samo na drugačiji način.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Jednostavno jelo od krompira, luka i pirinča, obogaćeno kobasicom, koje se sprema bez mnogo muke, a donosi pun domaći ukus i miris nedeljnog ručka kakav se nekada podrazumevao.
Sveća i dalje gori, kolač se lomi, ali su gosti često na ekranu – dok jedni žale za starim običajima, drugi tvrde da se suština nije pomerila ni za korak i da slava i dalje okuplja, samo na drugačiji način.