Đavo kuša sve i svakome pristupa na drugačiji način.
U pravoslavlju, Satona (ili đavo) nije simbol ili apstraktna ideja, već stvarna duhovna sila koja deluje protiv čoveka i njegovog spasenja. Njegov cilj nije samo da čoveka navede na greh, već da ga polako, neprimetno, odvaja od Boga – od večnog života.
Đavo kuša sve – bez izuzetka. Na njegovoj meti su i vernici i nevernici, i monasi i svetovnjaci. Pristupa svakome drugačije: nekome kroz ponos, drugome kroz zavist, trećem kroz samozavaravanje – ono podmuklo uverenje da "nismo tako loši" i da "ima gorih od nas".
shutterstock.com
Satana deluje kao osećaj, misao...
Ipak, pravoslavna vera uči da đavo nema vlast nad čovekom osim ako mu sam čovek ne otvori vrata. Slobodna volja je dar Božiji koji niko ne može oduzeti. Bog ne prisiljava, ali ni đavo ne može silom – on mami, predlaže, navodi. Čovek je taj koji bira.
Zato sveti oci kažu da je duhovni život neprestana borba – ali borba u kojoj nismo sami. Bog ne ostavlja svoje. On daje snagu kroz molitvu, post, ispovest i Svetu liturgiju. Pomaže svakome ko se trudi, čak i kada pada – ako se samo ustaje.
U toj nevidljivoj borbi, najvažnije oružje je duhovna budnost. Apostol Petar upozorava: „Protivnik vaš đavo kao lav ričući hodi i traži koga da proždere.“ A najlakše padaju oni koji sebi kažu: "Počeću sutra.“
YouTube/Poklonik/Printscreen
Otac Aleksandar Nišević
O toj zamci govorio je i jednom prilikom otac Aleksandar Nišević, ističući koliko je opasno odlaganje i kako nas đavo najčešće obmanjuje:
- On kaže: "Pa da, kako da ne, pa Hristos postoji, pa i treba da čitaš Sveto pismo i da se moliš, ali sutra. Sutra, ne danas, danas imaš... Mlad si, nemoj sad, imaš vremena za to. Trošiš vreme, a ovo ti prolazi. Ne, sve u svoje vreme, nemoj da žuriš...Polako, čitaćes, ali sutra malo..." - objasnio je otac Aleksandar.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Praznički dani obeleženi su životom pod otvorenim nebom, simbolima zahvalnosti i sećanjem na put kroz pustinju, dok se porodice okupljaju uz molitve, prazničnu trpezu i drevne običaje.
U besedi za petak 17. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zbog čega čovekov unutrašnji rast zavisi od onoga čime ispunjava svoje srce i kakvu ulogu u tome ima Hristos.
Veliki srpski duhovnik 20. veka govorio je o trenucima kada čovek više ne razume zašto mu se teškoće događaju i kako upravo tada može da sačuva poverenje u Gospoda.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
U besedi za petak 17. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zbog čega čovekov unutrašnji rast zavisi od onoga čime ispunjava svoje srce i kakvu ulogu u tome ima Hristos.