U savremenom društvu, koje je pod sve većim pritiscima ubrzanog života, ekonomskih neizvesnosti i narušenih međuljudskih odnosa, raste broj ljudi koji osećaju duboko razočaranje i očaj.
Suočeni s ličnim neuspesima, gubitkom vere u sebe ili u druge, mnogi više ne vide izlaz. Umesto borbe, sve češće biraju povlačenje, tiho odustajanje od života, nada i smisla.
Psiholozi upozoravaju da su depresija, anksioznost i osećaj besmisla postali deo svakodnevice velikog broja ljudi, posebno mladih. Nedostatak autentičnih vrednosti, otuđenost, ali i pritisak da se uvek bude „uspešan“, dovode do unutrašnjeg pucanja. Sve više ljudi se zatvara u sebe, osećajući da ih niko ne razume i da je sve izgubljeno.
Ipak, pravoslavlje, kao temeljna duhovna i kulturna osnova našeg naroda, ne vidi predaju kao opciju. U svetlosti vere, svako iskušenje, koliko god teško i bolno bilo, posmatra se kao deo puta, kao izazov koji duhovno oblikuje čoveka i približava ga Bogu. Stradanje se ne negira, ali se u njemu vidi smisao – prilika za pokajanje, preobražaj i sazrevanje.
Sveti Ignjatije Brjančaninov je uvek podsećao da nikad ne treba očajavati i odustajati, jer Bog je uz svakog od nas.
"Ako si oboren, ustani. Ako si obmanut i razoružan, ponovo se naoružaj! Ako si pobeđen, ponovo kreni u bitku".
Snaga i moć Boga ne ogleda se samo u veličini sveta koji je stvorio, već i u tome što svakom čoveku daje priliku za novi početak - bez obzira na prošlost.
Rešenje, prema pravoslavnoj misli, nije u bežanju od tuge, već u promeni pogleda na život.
Neopraštanje sebi, očajanje i nespremnost da se živi, nisu više pokajanje, već greh, objašnjava
Bar jednom, svako je osetio takvu prazninu da je pomislio da to nije moguće preživeti.