Wikipedia/Naslikao Adam Stefanović,SPC,PinkTV/Printscreen
Poznati gastronom rekonstruisao je gozbu srpskih velikaša uoči Boja na Kosovu – na trpezi su se našli bulgur, ovčetina, divljač, aromatične trave i vina iz Župe i Primorja.
U tišini poslednje večeri pred polazak u besmrtnu bitku, dok se uz svetlost kandila miris tamjana preplitao sa mirisima trpeze, Sveti knez Lazar i njegovi vitezovi okupljali su se ne samo oko hleba i vina, već pre svega oko vere da bez žrtve nema Carstva nebeskog.
SPC
Sveti knez Lazar
Gde je održana Kneževa večera?
Iako istorija nije ostavila pouzdane zapise o čuvenoj Kneževoj večeri, narodna predanja i umetnička nadahnuća vekovima svedoče da je uoči Kosova moralo biti sabranja – poslednjeg dogovora, poslednje molitve i poslednje gozbe. Prema jednom predanju, večera je održana na Lazarevom dvoru u Kruševcu, dok drugi veruju da se odigrala na Babinom Mostu kod Prištine.
Šta su jeli Sveti knez Lazar i njegovi vitezovi?
Šta su tada jeli oni koji su znali da ujutru idu u smrt, ali i u besmrtnost, otkriva poznati kuvar Toni Radić, koji je rekonstruisao Kneževu trpezu u svojoj emisiji Tonijeve gozbe.
– Za predjelo se služio beli mrs – ovčji sir, kajmak, skorup i mlad crni luk. Glavno jelo bio je bulgur, starinsko jelo od pšenice i različitih vrsta mesa (u starijim srpskim kuvarima i etnološkim zapisima, posebno u južnoj Srbiji, Crnoj Gori i na Kosovu, koristi se naziv „bungur“ umesto „bulgur“). Na trpezi su bila i pečenja: ovčetina, srnetina, zečetina i meso divljeg vepra. A za kraj – jabuke, kruške, crno i belo grožđe – otkriva Radić.
Printscreen/RTV Pink
Toni Radić
Kako su izgledale srednjovekovne srpske gozbe?
Kneževa večera, objašnjava istoričar umetnosti Mladen Bosnić, vekovima je bila inspiracija pesnicima i piscima, ali i pozorišnim predstavama koje su igrane još pre Drugog svetskog rata.
– Te gozbe su se razlikovale od današnjih jer su trajale i po nekoliko dana. Plemstvo je tada imalo retku priliku da se sretne, pa su uživali u razgovorima i dobroj hrani, dok su ih vinom posluživale lepe devojke – kaže Bosnić.
Vizantijski uticaj na srpsku srednjovekovnu kuhinju
U to vreme srpska kuhinja bila je prožeta vizantijskim duhom. Još u 13. veku, u vreme kralja Milutina, uvedeni su vizantijski običaji na srpske dvorove, pa su se koristile aromatične trave poput bosiljka i majčine dušice. Divljač je pripremana danima, stojeći u pacu od vinskog sirćeta i začina.
Shutterstock
Na Lazarevom dvoru pila su se župska vina, ali i ona iz primorja, jer su trgovačke veze s Dubrovnikom
Vina na dvoru Svetog kneza Lazara
Vina su bila sastavni deo dvorske trpeze. Na Lazarevom dvoru pila su se župska vina, ali i ona iz primorja, jer su trgovačke veze s Dubrovnikom bile jake i stalne.
Kneževa večera kao simbol Carstva nebeskog
Kneževa večera ostaje, i kroz sećanje i kroz veru, ne samo poslednja zemaljska gozba srpskih vitezova, već i predokus onog nebeskog sabranja kojem su težili – gde se večna pobeda ne osvaja mačem, već dušom koja zna da se prinese na žrtvu radi Carstva Božijeg.
Od Ravanice do Gračanice, od Hrama Svetog Save do srpskih crkava u Americi i Kanadi, praznična obeležavanja podsećaju na kneza Lazara, Kosovo i večnu snagu narodne vere
Leposava Stanković nije bila mitska junakinja iz pesme, već prava Beograđanka čiji je lik postao simbol ljubavi, milosrđa i nade u najtežim danima srpskog naroda – otkrivamo njenu priču i poruku koju i danas šalje svakome od nas.
U crkvi Lazarici, iz koje je srpska vojska krenula ka Kosovu, služena je liturgija, a pomen svim stradalim junacima i litija do Spomenika kosovskim vitezovima sabrali su arhijereje, monahe, vojnike, državnike i verni narod.
U mladosti je bio vojnik, a pošto je bio veoma obrazovan i hrabar, veoma se dopao caru Dioklecijanu, koji ga je postavio za načalnika svoje dvorske garde.
Proterivanje otvara neprijatno pitanje dvostrukih aršina, selektivne tolerancije i toga kome je dozvoljeno da peva, a kome ne — čak i na praznik koji bi trebalo da nosi poruku mira i praštanja.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Kako podvizi kosovskih mučenika i pouke Jevanđelja i danas osvetljavaju put u trenucima iskušenja i pozivaju na nepokolebljivu odanost i unutrašnju snagu.
Proterivanje otvara neprijatno pitanje dvostrukih aršina, selektivne tolerancije i toga kome je dozvoljeno da peva, a kome ne — čak i na praznik koji bi trebalo da nosi poruku mira i praštanja.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Dok se pred doček 2026. godine figurice po istočnom kalendaru nude kao amajlije za sreću, njihovo biblijsko značenje otvara neprijatna, ali važna pitanja o granici između dekoracije, sujeverja i hrišćanske savesti.